Upravljanje lancem vrednosti
Upravljanjem lancem vrednosti dovodi do smanjenja troskova kako direktnih(deo finalnog prizvoda) tako I indirektnih(kreiranje finalnog proizvoda).
Ona doprinosi efikasnosti nabavke, smanjenju ukupnog vremena potrebnog za proizvodnju proizvoda.
1. bolja kontrola dobavljaca
omogucava se pronalazenje dobavljaca sa najprihvatljivijim cenama
1. smanjenje troskova I ustede pri nabavkama
dovodi do porasta produktivnosti , smanjenju troskova zaposlenih u odeljenju nabavke I zavisnosti od papirnih dokumenata kao sto zahtevi I odgovori na zahteve.
1. bolja dokumentacija
elektronski kanali znatno poboljsavaju preciznost pracenja transakcija, izvestaja I dokumentovanja.
1. veca brzina pri radu
upravljanje lancem snabdevanja pomaze zaposlenima u odeljenju nabavke da automatiziju brojne rutinske poslove nabavke, eliminisu suvisne poslove, povecaju efikasnost kupovine.
U procesu upravljanja lancem snabdevanja preduzeca odlucuju o nekoliko znacajnih oblasti. Jedna od odluka se odnosi na clanove lanca. Lanac u globalnom okruzenju treba da je dovoljno fleksibilan da bi se odgovorilo na iznenadne sanse.
Menadzeri mogu da odlucuju o zalihama prema odnosima zaliha iz jednaog perioda prema odnosima proizvodnje drugog perioda. Medjutim najbolji ucinak se dobija ako se uzme u obzir traznja.
Horizontalna kooperacija
Ona se odnosi na partnerstva I mreze u koje stupaju firme u istoj vrsti delatnosti, ma koliko do izgledalo paradoksalno jer se radi o faktickim ili potencijalnim partnerima. Veoma je zastupljena u pojedinim granama I delatnostima: elektronika, telekomunikacija…
Kooperativni ugovori se razlikuju po intenzitetu investicija I po specificnim tehnoloskim ciljevima.
Ovim se obezbedjuje liderstvo ali se zato smanjuje eksluzivno pravo na dobit I sve ostale prednosti vlasnistva nad kljucnim idejama. Partnerstvom se liderska pozicija slabi utoliko sto se veci broj partnera ukljucuje u zajednicku tehnolosku bazu znanja.
Tehnoloski procesi I operacije
Proizvodni tehnoloski sistem je odredjen ulazom ,tehnoloskim procesom I izlazom. Tehnoloski proces je redosled zbivanja ili faza koje se javljaju u toku rada.
Tehnoloska operacija predstavlja promenu nekog predmeta ili ma kojih njegovih fizickih ili hemiskih osobina. Operacijom se naziva davanje ili primanje informacija, planiranje ili racunanje…
Operacijom materijala delovi ili usluge dobijaju formu proizvoda. Kontrola je konstantno prisutna u svim fazama obrade u tehnoloskom procesu I ona ne priblizava materijal u zavrsenom proizvodu. Rasclanjivanjem tehnoloskih operacija analiziraju se zahvati, pokreti u cilju unapredjivanja organizacije procesa.
· ulazni elementi: materijal, oprema, energija, ljudski rad..
· izlazni elementi: gotovi proizvodi, skart, gubici u materijalu I energiji
· tehnoloski proces: sastvaljen od tehnoloskih operacija, zahvata, pokreta, mikropokreta.
Porterov model konkurentnosti(5 sila)
To je vec tradicionalan ,najcesce citiran model koji je polaziste mnogih analiza konkurencije I konkurentosti medju firmama. Ono obuhvata:
1. opasnosti od novih firmi konkurenata
2. opasnosti od novih proizvoda/usluga
3. pregovaracke snage snabdevaca
4. pregovaracke snage kupaca
5. rivalitet medju postojecim firmama
ove sile deluju zdruzeno I opredeljuju prirodu I velicinu konkurencije oblikujuci time strategije firmi u konkretnom konkurentskom okruzenju. Klasicni pogledi na konkuretnsost polaze od toga da tvoj gubitak znaci moj dobitak I obrnuto.
Novi pristupi uglavnom isticu uspeh I dalji opstanak onih koji poseduju sposobnosti prilagodjavanja I koegzistencije.
Koncept lanca snabdevanja
Koncept snabdevanja predstavlja saradnju proizvodjaca I snabdevaca kao I podugovoraca u cilju razvoja inoviranih proizvoda sa boljim performansama.
Lanac snabdevanja predstavlja zivotni ciklus procesa koji podrzava fizicke ,informacione I finansiske tokove I tokova znanja o kretanju roba I usluga od snabdevaca do krajnjeg potrosaca.
Menadzment lanca snabdevanja predstavlja projektovanje ,odrzavanje I upravljanje operacijama procesa lanca snabdevanja radi zadovoljenja krajnjeg potrosaca.
Menadzment lanca snabdevanja predstavlja pre svega znanja iz operacija ,finansija I marketinga. Menadzeri operacija donose odluku o tome sta ce sami proizvoditi a sta ce nabavljati.
Lanac snabdevanja moze biti veoma komplikovan jer mnoga preduzeca imaju stotine pa I hiljade dobavljaca. Dobavljaci imaju svoje dobavljace tako da stvaraju lanac snabdevaca.
Osnovni elementi su ulazi I izlazi lanca snabdevanja. Njihova kretanja treba posmatrati kao kretanje materije I informacija.
Roba I usluga
Izlazi iz procesa I operacija su proizvodi, koji se plasiraju na trziste. Uz proizvod se sve vise pruzaju I postprodajne usluge. Takodje se razvijaju I usluzne delatnosti, kao sto su trgovina, saobracaj I obrazovanje. U razvijenim trzisnim privredama stopa rasta usluga je visa od stope porasata robe.
U tradicionalnoj ekonomiji usluge su se posmatrale kao izlaz usluznog sektora. Definisu se kao nepipljivi izlazi, za razliku od robe koja je pretezno opipljiva. Nove tehnologije ,posebno elektronsko poslovanje , otvaraju ogroman prostor za usluge. Postoje skrivene ili interne usluge. One su elementi bez kojih se u razlicitim procesima I operacijama ne bi mogla povecati sposobnost za kreiranje ili povecanje vrednosti finalnog izlaza. Neke od internih usluga su obezbedjivanje ljukog resursa, informisanje….
Produktivnost I kvalitet usluga
Produktivnost I kvalitet usluga su usko povezani I u domenu su menadzment operacija. Samo sa rastom produktivnosti I kvaliteta kupci dobijaju ono sto traze, a preduzece obezbedjuje dobit na duzi period. Visoka produktivnost vodi ka niskim cenama I vecem profitu.
Produktivnost ukazuje na efikasnost preduzeca u transformisanju ulaza u izlaze. Ulazi su izvori (rad ,materijal, energija I kapital) koji su potrebni za kreiranje servisne ponude. Izlazi su finalni rezultati procesa isporuke usluge kako ih vide I vrednuju kupci. Zbog prirode usluga koje su uglavnom neopipljive, postoje problemi u merenju produktivnosti.
Efikasnost ukazuje da se sa minimalnim ulazima ostvarujku maximalni izlazi. Zato se moze kazati da je produktivnost srazmerna odnosu kvaliteta I kvantiteta ulaza I izlaza.
Slicnosti I razlike izmedju roba I usluga
Robe I usluge kao izlazi operacija, razlikuju se po nekim svojstvima. Postoje neke specificnosti vezane za proizvodne I usluzne organizacije ali je u osnovi menadzment operacija isti.
Slicnosti u proizvodnji roba I usluga su u procesu upravljanja. I kod jednih I kod drugih procesima I operacijama se upravlja u skladu sa savremenim dostignucima menadzmenta:
· planiranje operacija
· dizajniranje procesa I operacija
· obezbedjivanje kavliteta, porasta produktivnosti
· odlucivanje o kapacitetu I rasporedu opreme
Hijerarhiski sistemi
Po opstoj teoriji sistema sistem predstavlja medjuzavistan kompleks funkcionalno povezanih delova.
Savremene teorije posmatraju organizaciju kao sistem uzajamno nezavisnih delova I promenljivih.
U ovom sistemu ulazni elementi su energija, informacije, materijali iz okoline, koje se transformisu u odredjene izlaze koje se vracaju u okolinu.
Kooperacije , mreze I alijanse
Opsti oblici tehnoloske kooperacije u praksi zavise od ekonomskih uslova u kojima se ocekuje da ce kooperacija dovesti do boljih rezultata nego odsustvo kooperacije.
Treba praviti razliku izmedju oblika horizontalnog I vertikalnog povezivanja organizacije prilikom njenog rasta I razvoja.
Vertikalna tehnoloska kooperacija se odnosi na tehnolosku kooperaciju proizvodjaca sa snabdevacima, navise I tehnolosku kooperciju proizvodjaca sa kupcima, nanize.
Horizontalna tehnoloska kooperacija podrazumeva tehnolosku saradnju medju firmama u istoj vrsti delatnosti.
Strateska tehnoloska alijansa bi bila oblik kooperacije u kojoj dve ili vise firmi imaju zajednicki cilj u vezi sa razvojem tehnologija( proizvoda I procesa) I u skladu sa tim I deluju.
Usluge
Da bi se valjano definisala usluga , neophodno je specificirati tacno sa cime se proizvodjac saglasio da proda I sta se saglasio kupac da kupi.
Usluge su finalni proizvodi koji su stvoreni ili nastali iz aktivnosti medjusobnih kontakata isporucilaca I kupaca, prodane ili transferisane od strane preduzeca , institucija ili pojedinaca, sa domaceg ili internacionalnog trzista.
Usluge se dele na tri tipa:
1. jednostavna – standardna usluga , ciji se stvarni izlaz moze meriti fizickim ili vrednosnim jedinicama
2. slozena usluga – koja ukljucuje nekoliko razlicitih usluga koje se proizvode zajedno. Kupci ne mogu odabrati jednu od nekoliko ponudjenih usluga, kupuju sve ili nista.
3. svezana usluga – koja sadrzi vise usluga dogovorenih od vise dostavljaca I kupaca, ciju kombinaciju moze da da kupac
Neka od definicija usluga je postupak ili izvodjenje koje stvara korist potrosacu vrseci zeljene promene u ime primaoca.
Ekonomske aktivnosti koje stvaraju uglavnom neopipiljive proizvode
1.HORIZONTALNA KOOPERACIJA
Horizontalna kooperacija se odnosi na partnerstva i mreze u koje stupaju firme u istoj vrsti delatnost, ma koliko to paradoxalno zvuchalo, jer se radi o faktichkim ili potencijalnim konkurentima. U nekim granama i delatnostima je potpuno zastupljena (elektronika, telekomunikacije, automobilska industrija, vazdusni saobracaj…) dok u drugim potpuno izostaje.
Kooperativni ugovori se razlikuju po intenzitetu investicija i po specifichnim tehnoloshkim ciljevima. Mogu biti zdruzeni IR kapaciteti ili zajednichki novi investicioni projekti. Stepen poverenja je jachi u svakom sluchaju, ali ipak u oba sluchaja zajednichki rad jacha ukupni potencijal.
Kada su zdruzeni IR kapaciteti, time se obezbedjuje ukupno liderstvo u pogledu tehnologije i trzishta, ali se isto tako pojedinachno liderstvo smanjuje, jer je ukljuchen veci br. partnera i projekti su zajednichki.
Kod zajednichkih novih investicionih projekata, stepen povezanosti je manji, a smisao je u podeli troshkova i rizika.
Tehnologija stalno napreduje, sve je veci varijitet proizvoda i potrebno je puno napora uci i opstati na novom tehnoloshkom trzishtu. Razvoj tehnologije proizvoda i procesa sve je skuplji, tako da firme traze nachine da otplate te troshkove. Umrezavanje i partnerstva, kao i geografsko shirenje na nova trzishta su neki od efikasnih nachina da se to uradi.
2.VERTIKALNA KOOPERACIJA
Vertikalna kooperacija se odnosi na saradnju proizvođača sa snabdevačima i kupcima.Tehnološka kooperacija sa snabdevačima uglavnom se odnosi na snabdevače koji proizvode nestandardna dobra.Snabdevači koji nude nestandardnu robu nazivaju se podugovarači.Pravi se razlika među snabdevačima prema stepenu ostvarene tehnološke saradnje:
1.kooperant proizvodnje
2.kooperant razvoja
3.osnovni snabdevač.
Kooperant proizvodnje proizvodi određeni proizvod i isporučuje ga proizvođaču.Podrazumeva jasno definisanje karakteristika proizvoda,procesa trenutka isporuke i obima oprema prema zahtevu proizvođača tako da bi se moglo utvrditi da proizvođač ustvari iznajmljuje kapacitete kooperanata u obavljanju proizvodnje.
Kooperant razvoja je snabdevač koji proizvodi proizvod uz potpunu specifikaciju proizvođača ali u izvesnoj meri rešava samostalno neke probleme proizvodnje,logistike i sl.
Osnovni snabdevač je u stanju da osnovna funkcionalna svojstva i zahteve vezane za proizvod prevede u odgovarajuću konstrukciju proizvoda i procesa.
U matrici u kojoj se horizontano posmatra razvoj proizvoda ili procesa predviđene su dve mogućnosti:proizvođač ili snabdevač i javljaju se sledeće kombinacije mogućeg stepena kooperacije ili odsustva kooperacije:
1.odsustvo kooperacije
2.proizvodna i razvojna kooperacija
3.potpuna zavisnost od snabdevača
4.osnovni snabdevač.
Sunday, January 24, 2010
Monday, January 11, 2010
ULOGA SVJETSKIH MONETARNIH I TRGOVINSKIH ORGAZNIZACIJA U PROCESU GLOBALIZACIJE -SEMINARSKI RAD
UVOD
Globalizacijski procesi označili su početak novog vremena i začetak jednog novog svjetskog društva koje je, činilo se, konačno prevladalo dotadašnje razlike i podjele. No,gledajući sada, s vremenskim odmakom, pokazalo se da su istovremeno upravo ti procesi, uvelike utjecali na produbljivanje razlika unutar društva. Ovo se posebno odnosi na ekonomsku dimenziju globalizacijskih procesa, područje koje danas izaziva najviše polemika.
Iako je globalizacija na početku imala obećavajući potencijal procesa koji će rezultirati rješenjima svjetskih problema nejednakosti i siromaštva te stvoriti prosperitetno svjetsko društvo, čini se da su razlike i problemi veći nego ikada.
Globalne svjetske ekonomske promjene i ekonomska globalizacija, što se prije svega odnosi na stvaranje globalnog svjetskog slobodnog tržišta, ipak nisu polučile željenerezultate. Istorija se, izgleda, opet ponavlja – s jedne strane imamo većinu potlačenih i obespravljenih ljudi, a s druge nekolicinu bogatih koja živi na račun većine.
I dok tradicionalno bogate zemlje i regije, moćni financijski i naftni krugovi,
multinacionalne i transnacionalne korporacije i ostali 'veliki igrači', postaju još bogatiji I ostvaruju nezamislivo velike profite kojima bi zaista mogli ispuniti prvobitnu renesansnu ulogu globalizacije , ostatak svijeta živi na rubu egzistencije, boreći se sa promjenama i zahtjevima koje je takva globalizacija donijela sa sobom.
Globalizacijska tvrdnja kako će svjetsko društvo, organizirano u jedinstveno svjetsko slobodno tržište, rezultirati smanjenjem siromaštva i povećanjem općeg blagostanja možda i nije polučila planirane rezultate, no jedno je sigurno - globalizacijska atmosfera kloniranog turbokapitalizma i novih ekonomskih odnosa otvorila je vrata novih mogućnosti za multinacionalne i transnacionalne korporacije, što ove dobrano koriste. Njihov profit predstavlja zidine kojima je opasan Novi svjetski poredak. Svakodnevne vijesti o socijalnim nemirima, terorističkim odmazdama, ratovima, pobunama i protestima nezadovoljnih masa ostavljaju dojam predapokaliptičnog stanja i dovode u pitanje opstojnost takvog poretka.
Globalni tokovi trgovine finansijskog kapitala i investicija doprinjele su integrisanju svjetske ekonomije. U periodu posle Drugog svjetskog rata uočena je potreba za stvaranjem novog međunarodnog ekonomskog okvira.Njega bi činili Međunarodni monetarni fond, međunarodna banka za obnovu i razvoj i međunarodna organizacija koja bi djelovala u oblasti trgovine.
GATT je stupio na snagu 1. januara 1948. Stvaranjem GATT -a, jedan broj zemalja i njihovih vlada koje su u ovom procesu učestvovale, dokazale su postojanje jasne vizije za ostvarenje buduće saradnje koja je bila neophodna da bi se ostvario ekonomski rast i izgradnja. Za gotovo pola veka koliko je postojao GATT, može se reći da je uglavnom uspeo da ostvari ciljeve koje su postavili njegovi osnivači i prvi potpisnici. Ali, ako se napravi mala paralela između životnog ciklusa jednog proizvoda i života GATT -a, onda možemo razumeti zašto je i sam GATT doživeo svoj vrhunac, ali i postepeno prevazilaženje, pa je otuda nastanak Svetske trgovinske organizacije nova prilika da se ostvari sve ono što GATT nije uspeo, kao i da se formiraju novi ciljevi za novi vek.
Svjetska trgovinska organizacija je međunarodna organizacija koja posjeduje sve potrebne elemente da bi se mogla tako klasifikovati : državu kao osnivača i tipičnu članicu, međunarodni ugovor kao osnivački akt, stalne organe koji sprovode odredbe statuta, određenu oblast djelovanja, svojstvo pravnog lica i subjekat je međunarodnog prava.Većina članica STO su zemlje u razvoju.
1. GLOBALIZACIJA
Prije 1980-ih godina, pojam globalizacije gotovo je nepoznat. Danas se taj pojam upotrebljava vrlo često, svaki put kada se pokušavaju objasniti i razumjeti promjene koje su zahvatile društvo u cijelosti od tada. Naime, osamdesetih godina započela je skupina procesa koji će bitno izmijeniti sliku svijeta kakvog smo poznavali.
1.1. Globalizacija – definicija pojma
Pojam globalizacije nije jednostavno definirati. Etimološki korijen je latinska riječ globus = cjelokupan, ukupan. Oxford Dictionary of New Words tvrdi da je značenje riječi oblikovano pod snažnim utjecajem Marshalla McLuhana i njegove teze o globalnom selu.
Riječ globalizacija upućuje na nešto što je globalno, odnosi se na čitav planet, planetarno, cjelokupno. Ne postoji jedna jedinstvena definicijaglobalizacije, upravo zbog njene složenosti i višedimenzionalnosti, pa ju je moguće tumačiti kroz prizmu politike, sociologije, ekonomije i drugih nauka.
Pojednostavljeno možemo reći da je globalizacija skup prekograničnih procesa, pokrenutih nezapamćenim razvojem moderne tehnologije, koji je doveo do ubrzanja ekonomskih procesa a koji se odražava u socijalnoj, političkoj, kulturnoj i svim drugim područjima sveukupnog života, dakle globalnog je, svjetskog značenja.
Globalizaciju prije svega odlikuje nezapamćen i ubrzan razvoj moderne tehnologije, zbog čega se njeno značenje uspoređuje sa značenjem industrijske revolucije iz 19. stoljeća.
Razvoj tehnologije, prije svega izum interneta, stvorio je uvjete povećane povezanosti i ubrzane komunikacije, neovisno o prostornoj udaljenosti. Ovi uvjeti olakšane komunikacije omogućili su ubrzanje i povećanje ekonomskih aktivnosti između država, koje su sada mogle poslovati također neovisno o prostornoj udaljenosti i državnim granicama.
Ubrzan protok informacija, kapitala, usluga, proizvoda i ljudi, u svijetu u kojem je promijenjen značaj međudržavnih granica, stvorio je nove društvene, političke, ekonomske i kulturne odnose i svijet potpuno drugačiji od onog kakav smo poznavali prije tih presudnih 1980-ih godina.
Kao rezultat promjena u u ekonomskoj politici i tehnologiji, privrede koje su nekad bile podijeljene visokim transportnim troškovima i umjetnim barijerama u trgovini ifinancijama, sada su povezane sve gušćom mrežom ekonomske međuzavisnosti.
Sociolog Anthony Giddens definira globalizaciju kao prostorno i vremensko smanjivanje koje je povezano s mogućnošću ubrzane komunikacije, što omogućuje ubrzanu razmjenu znanja i kulture.
David Held i Anthony McGrew u svom uvodu za Oxford Companion to Politics govore da se globalizacija može smatrati procesom (ili skupinom procesa) .... transformacije u prostornoj organizaciji društvenih odnosa i transakcija, izraženih u transkontinentalnim i interregionalnim kretanjima i mreži aktivnosti, interakcije i moći.
Globalizacija je nadalje definirana kao proces prevladavanja historijski nastalih granica. Ona je, dakle, sinonim za eroziju (ne za nestajanje) suvereniteta nacionalnih država i predstavlja 'odvajanje' tržišne ekonomije od moralnih pravila I institucionaliziranih veza društva....
Zatim još i kao intenziviranje društvenih veza svijeta, i to tako da veoma udaljena mjesta bivaju povezana u toj mreži, a događaji u jednom mjestu mogu biti uzrokom ili posljedicom događaja u drugom koje je stotinama kilometara udaljeno i obrnuto......kvantitativno i kvalitativno intenziviranje prekograničnih transakcija i istovremeno prostorno proširivanje tih transakcija...
Globalizacija je proces koji se odvija preko granica nacionalnih država,a tvore je događaji i slike, pokreti i životopisi. Uzrokuje djelovanje svjetskog sustava i uspostavljanje, u svjetskim razmjerima, gospodarske, političke, kulturne, ekološke i informacijske djelatnosti i globalne međuzavisnosti društva.
Globalizacija je sveukupnost navedenih definicija. Ona je skup ekonomskih, političkih, društvenih, kulturnih, ekoloških i drugih procesa, snažno određenih i ubrzanih tehnološkim napretkom.
Globalizacija je promjena koja je zahvatila svijet u globalu, sve od pada Berlinskog zida -čime je simbolično označen kraj bipolarne podjele svijeta na Istok i Zapad, sukobljene u Hladnom ratu, koji je trajao sve od zavšetka Drugog svjetskog rata. Ona označava novi svjetski poredak, u kojem vodeću silu, najnapredniju i najmoćniju zemlju predstavljaju Sjedinjene Američke Države. Kao akteri, globalizatori, tzv. Veliki igrači,
navode se najbogatije zemlje svijeta – SAD, EU, Japan, Kanada i multinacionalne korporacije, te transnacionalne organizacije - prije svega međunarodne institucije kao što su Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Ujedinjeni narodi (UN).
Globalizacija je i novi ekonomski poredak, obilježen prevlašću kapitalizma i neoliberalne ekonomije slobodnog tržišta, što mnogi smatraju pokretačkom silom globalizacije.
1.2. Globalizacija – uzroci
Teško je izdvojiti sve moguće uzroke koji su doveli do globalizacije . Najčešće spominjani uzroci su:
1. RAZVOJ TEHNOLOGIJE
2. BRZINA I TROŠKOVI TRANSPORTA
3. KRAJ HLADNOG RATA
4. GLOBALNI PROBLEMI (klima, migracija...)
5. LIBERALIZACIJA
1. Tehnološka revolucija,a pogotovo napredak u području razmjene informacija i u području komunikacija (internet), bez sumnje su odigrale i igraju jednu od najznačajnijih uloga u nastanku i razvoju globalizacije. Internet s više aspekata predstavlja oznaku globalizacije. Bez ove tehnologije bile bi nezamislive mnoge značajke i aktivnosti globaliziranog društva - globaliziranje financijskog tržišta, prebacivanje globalnih suma novca s jedne strane globusa na drugu, što se odvija u vremenskim intervalima djelića jedne sekunde, organizacije transnacionalne proizvodnje i još mnogo toga.
2. Nevjerojatan porast trgovine kao bitan element ekonomske globalizacije ima za posljedicu smanjenje troškova transporta i njegovo ubrzanje. Ovo posebno vrijedi za uslužni sektor: proizvodi kao što su software i baze podataka šalju se u vremenu mjerenom sekundama s jednog na drugi kraj svijeta.
3. Kraj Hladnog rata često se spominje kao jedan od uzroka globalizacije. Za trajanja hladnoratovske podjele svijeta na Istok – Zapad, bilo je i manje suradnje između država. Padom ove granice – tzv. Čelične zavjese 1989/90., kontakt i saradnja među državama su se intenzivirali. Bivše države 'istočnog bloka' otvorile su se i izašle na svjetsko tržište. Sve više država se odlučuje za demokraciju i tržišnu ekonomiju, što onda predstavlja vodeće principe njihova daljnjeg razvoja.
4. Globalni problemi koji se više ne mogu rješavati na pojedinačnoj razini država I regija udigrali su važnu ulogu u razvoju svijesti. Globalni problemi, kao što su oštećeni ozonski omotač, kisele kiše ili izumiranje pojedinih životinjskih i biljnih vrsta te kvaliteta ljudskog života zahtijevaju globalnu politiku i globalnu svijest.
Osim svjetskih država, ovim pitanjima bave se međunarodne organizacije poput Green Peacea ili Amnesty internationala, te druge organizacije koje djeluju na globalnoj razini. To su također pokazatelji nastanka jednog jedinstvenog svjetskog društva.
5. Kritičari globalizacije ukazuju na to da globalizacija više nije prisilni proces, već da su njeni procesi nastali kao posljedica politike dereguliranja pod vodstvom SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. Liberalizacija svjetske trgovine u okvirima GATT-a, odnosno WTO-a, rezultirala je ovakvim razvojem.
2. SVJETSKA TRGOVINSKA ORGANIZACIJA (WTO)
Za vrijeme konferencije u Bretton-Woodsu , osnivanja Svjetske banke i MMF-a, postojala je također ideja da se zbog carinskih ratova iz Velike svjetske krize, koji su donijeli velike gubitke, osnuje organizacija koja bi regulirala međunarodnu razmjenu.
Na Havanskoj konferenciji (januar 1947. –mart 1948.) o trgovini i zaposlenosti, SAD su predlagale da se osnuje Međunarodna trgovinska organizacija (ITO). U tom smislu usvojena je Havanska povelja – dokument kojim su se regulirala međunarodna trgovinska pitanja te pitanja kao što su podizanje životnog standarda , stabilnost proizvodnje i zaposlenosti, poticanja razvoja nerazvijenih i unapređenje i proširenje međunarodne trgovine. Na osnovi multilateralizma i nediskriminacije. No, ITO ipak nije osnovan jer je došlo do krize ratifikacije Havanske povelje – SAD nisu ratificirale ovaj sporazum. Ali, Havanska povelja imala je veliki utjecaj na GATT – opći sporazum o carinama i trgovini.
GATT je donesen u Ženevi, gdje su usporedo s konferencijom u Havani vođeni pregovori o sniženju carina.
GATT je ispočetka bio zamišljen samo kao privremeno rješenje, no kako Havanska povelja na kraju nije ratificirana, tako ju je GATT zamijenio, stupio na snagu 1948.godine i ostao aktualan sve do osnivanja Svjetske trgovinske organizacije.
GATT predstavlja skup pravila prema kojima zemlje potpisnice trebaju voditi svoju vanjskotrgovinsku politiku. On predstavlja i forum za usklađivanje nesuglasica o vanjskotrgovinskoj politici pojedinih zemalja članica. GATT zastupa tri osnovna principa oko kojih su se složile zemlje potpisnice;
1. Princip nediskriminacije ili princip najpovlaštenije nacije - ako jedna
zemlja odobri bilo kakve povlastice na uvoz iz druge zemlje, dužna je te povlastice primijeniti na uvoz iz svih ostalih zemalja potpisnica GATT-a
2. Princip zaštite domaće privrede carinama – ostala ograničenja trebaju se
ukinuti. Izuzetak su poljoprivredni proizvodi, a dopušteno je uvođenje količinskih ograničenja i radi očuvanja stanja u bilanci plaćanja
3. Princip daljnjeg smanjivanja carina multilateralnim pregovorima –
zahtijeva da se različite carinske tarife zemalja članica zatečene prigodom njihova pristupanja GATT-u usklađuju i smanjuju daljnjim multilateralnim pregovorima. Ti pregovori vođeni su u 'rundama'. Od osnivanja GATT-a do osnivanja WTO-a, održano je osam rundi pregovora. U zadnjoj, tzv. Urugvajskoj rundi. (1986. – 1994.) smanjene su carine na industrijske proizvode, dogovoreno je da se kvantitativna ograničenja uvoza poljoprivrednih proizvoda i ostala necarinska ograničenja moraju zamijeniti carinama, potpisan je sporazum o intelektualnom vlasništvu, sporazum o trgovini uslugama I osnovan je WTO.
WTO je počela s radom u januaru 1995. Na službenoj internet stranici WTO-a (http://www.wto.org) stoji da je WTO ...jedina globalna međunarodna organizacija koja se bavi pravilima trgovine među državama, kako bi pomogla proizvođačima roba i usluga, izvoznicima i uvoznicima u vođenju njihovih poslova ....Jednostavno rečeno, WTO se bavi pravilima trgovine među nacijama na globalnoj i poluglobalnoj razini......To je organizacija za liberalizaciju trgovine, ali isto tako i forum gdje vlade država pregovaraju o sporazumima i postavljaju pravne okvire. WTO djeluje kroz sistem trgovinskih pravila (Ali WTO nije supermen – u slučaju da netko misli kako WTO može riješiti ili izazvati sve svjetske probleme).
Iako se prvenstveno zalaže za liberalizaciju trgovine, kako se navodi dalje na službenoj stranici, WTO u nekim slučajevima podržava primjenu ograničenja – kako bi se zaštitili potrošači ili spriječilo širenje bolesti.
Osovinu WTO-a čine dogovori koje je potpisala većina svjetskih trgovinskih zemalja. Ovi dokumenti predstavljaju zakonsku osnovu i pravila za međunarodno poslovanje. To su uglavnom ugovori koji obvezuju vlade na vođenje trgovinskih politika unutar dogovorenih okvira. Iako su dogovoreni i potpisani od strane vlada, cilj im je pomoći proizvođačima dobara i usluga, kao i izvoznicima i uvoznicima u vođenju poslova, dok istovremeno dopuštaju vladama da se brinu o socijalnim i pitanjima okoliša.
Svrha sistema je ...osigurati slobodan tijek trgovine u što većoj mjeri – sve dok nema neželjenih posljedica. To uglavnom znači uklanjanje prepreka, ali i upoznavanje pojedinaca, kompanija i vlada s trgovinskim pravilima koja vrijede u svijetu, kao i pružanje sigurnosti i zaštite od iznenadnih promjena politika. Drugim riječima, ova pravila su javna i predvidiva.
Kao rezultat nesmetane, slobodne i predvidive trgovine navodi se sigurnost – jer potrošači i proizvođači mogu računati na sigurne zalihe i veći izbor, a proizvođači i iizvoznici mogu računati na otvorenost stranih tržišta.
Osim toga, posljedica nesmetane i slobodne trgovine je i Prosperitetniji, mirniji i pouzdaniji ekonomski svijet. jer su svi dogovori rezultat međusobnog sporazuma.
Također navodi se i kako ...ukidanjem ili smanjivanjem barijera, WTO sistem uklanja i druge prepreke među ljudima i narodima.
Djelatnosti WTO-a su sljedeće:
- nadzor trgovinskih ugovora
- forum za trgovinske pregovore
- postavljanje trgovinskih okvira
- procjena nacionalnih trgovinskih politika
- pomoć zemljama u razvoju u pitanjima trgovinske politike kroz tehničku pomoć I programe
- suradnja s drugim međunarodnim organizacijama
Ciljevi WTO-a:
- postavljanje i održavanje funkcionalnog i trajnog multilateralnog trgovinskog sustava
- smanjenje carina i drugih prepreka trgovini
- uklanjanje diskriminacije u međunarodnim trgovinskim odnosima
- integracija zemalja u razvoju u svjetski multilateralni trgovinski sutav
- povećanje životnog standarda
- ostvarenje pune zaposlenosti
- gospodarski rast
- povećanje trgovine roba i usluga
- zaštita okoliša, itd....
Ekonomski efekti učlanjenja u WTO:
EFEKT NA POTROŠNJU
- zbog liberalizacije uvoza i povećane konkurencije dolazi do pada cijena na domaćem tržištu
- efekt supsitucije – ako postoji ista kvaliteta robe, kupuje se ona čija je cijena niža; povećava se cjenovna i necjenovna konkurentnost
- efekt dohotka - povećanje realnog dohotka potrošača; uz isti nominalni dohodak, potrošač može kupiti veću količinu roba i usluga koje su sada jeftinije, ali i veću količinu roba i usluga čija se cijena nije mijenjala
- povećanje zadovoljstva potrošača znak je porasta njegova blagostanja
EFEKT NA PROIZVODNJU
- prije ulaska u WTO, domaći su proizvođači bili zaštićeni carinama i necarinskim preprekama koje su povećavale cijenu uvozne robe na domaćem tržištu (podržavala se i neefikasna domaća prozvodnja)
- carinska zaštita djeluje u smjeru povećanja efikasnosti domaćeg proizvođača, ali na strani stranog ponuđača djeluje tako da povećava proizvodnost kako bi se što više snizili troškovi da bi izvozna roba, kad se na nju primijeni carina, bila konkurentna
- dolaskom strane konkurencije, domaći proizvođači koji su neefikasni (koji se
održavaju samo zahvaljujući zaštititi od konkurencije) ispast će iz tržišne utakmice ili će morati optimalizirati proizvodnju (smanjivati broj zaposlenih i plaće)
- optimalna kombinacija proizvodnje ostvaruje se u svjetskim, a ne u lokalnim okvirima
- domaći proizvođači koji su izvozili i prije ulaska u WTO, povećavaju svoju
konkurentnost, jer im je sada omogućen liberalniji pristup na tržišta ostalih zemalja članica WTO-a
WTO je institucija nadnacionalnog i multinacionalnog karaktera. Na~in njenog delovanja jesu sporazumi koji regulišu oblasti značajne sa aspekta međunarodne trgovine. Sporazumi koji regulišu međunarodnu robnu trgovinu se dele u tri grupe: Prva grupa se odnosi na snižavanje carinskih i necarinskih barijera u međunarodnoj trgovini, kako bi se omogućio jedan konkurentan pristup na tržište zemalja članica. Delovi ove grupe sporazuma su: GATT iz 1994. godine, Sporazum o trgovini poljoprivrednim proizvodima, Sporazum o tekstilnim proizvodima. Druga grupa sporazuma su sporazumi koji se odnose na unifikaciju pravnih normi u zemljama članicama. Ovakvim ujedna~avanjem nestale bi pravne barijere koje značajno komplikuju dosadašnju međunarodnu trgovinu. Ovu grupu čine: Sporazum o investicionim merama koje utiču na trgovinu, Sporazum o trgovini uslugama (GATS) i Sporazum o trgovini intelektualnom svojinom. Treću grupu sporazuma čine sporazumi koji regulišu realizaciju spoljnotrgovinskog posla. To su sporazumi o: antidampingu, tehničkim preprekama trgovini, carinskoj vrednosti, kontroli pre isporuke, pravilima o poreklu robe, procedurama za izdavanje uvoznih dozvola, zaštitnom sistemu, sanitarnim i fitosanitarnim merama.
Osnovni cilj formiranja jedne ovako kompleksne međunarodne institucije, odnosno strukture jeste ostvarenje večnog ideala trgovine koji od njenog nastanka pa sve do danas ipak nije ispunjen. To je ostvarenje trgovinske liberalizacije kako bi došlo do povećanja blagostanja naroda zemalja članica. Dakle, cilj je ostvarenje liberalizacije međunarodne trgovine uz eliminisanje svih necarinskih barijera i restrikcija.
Zadaci stvorene WTO kako bi se brže i lakše došlo do ostvarenja ovog cilja, jesu: administriranje trgovinskim sporazumima i donošenje propisa kojima bi se omogućilo pojednostavljenje i ubrzanje realizacije spoljnotrgovinskog poslovanja
Od instrumenata trgovinske politike WTO se zala`e za korišćenje isključivo carina, a ostale često upotrebljavane instrumente, među kojima su: subvencije, kvote, kontigenti, tehničke i ostale necarinske barijere, zabranjuje i ima načine da zemlje članice koje prekrše ova pravila kazni.
Na sastancima Ministarske konferencije ocenjuje se dotadašnji rad konferencije, daju se smernice za rad organa WTO , postavljaju se okvirni zadaci za budući rad i određuje forum za rešavanje političkih sporova.
Šesta ministarska konferencija održana je u Hong Kongu 2005. godine. Vođene su konsultacije o: plasmanu na tržište nepoljoprivrednih proizvoda i formulama i drugim detaljima koji određuju skalu redukcije u oblasti carina za hiljade proizvoda, pravilima STO-a i drugim razvojnim temama. Bila su izražena neslaganja po velikom broju pitanja.
Izvršni organ WTO je Generalni savet koji izvršava zadatke poverene od strane Ministarske konferencije, donosi odluke između dve sednice, osniva pomoćne organe, koordinira rad, usvaja izveštaj o radu organizacije, odlučuje o budžetu WTO , priprema sednice Ministarske konferencije. Odnos koji postoji između Ministarske konferencije i Generalnog saveta je odnos subordinacije. U njegov sastav ulaze predstavnici svih zemalja članica. Generalni savet se sastaje radi preuzimanja nadležnosti dva organa: Organa za rešavanje sporova (Dispute Settlement Body) i Organa za ispitivanje trgovinskih politika (Trade Policy Review Body).
Generalnom savetu su podređeni komiteti koje je osnovala Ministarska konferencija, a to su: Komitet za trgovinu i razvoj, Komitet za platno-bilansne restrikcije, Komitet za budžetska, finansijska i administrativna pitanja i Komitet za trgovinu i okolinu. Administrativni organ WTO je Sekretarijat koji obavlja tehničke poslove i zadužen je za izvršavanje odluka.
Predviđeno je da WTO nastavi praksu GATT-a u odlučivanju konsenzusom, a ukoliko se on ne može ostvariti, odluka se donosi glasanjem, a za njeno usvajanje je potrebna dvotrećinska većina. Primenjuje se princip ¨jedna zemlja – jedan glas¨. Za neke odluke je potrebna tročetvrtinska većina, a to su: odluke o oslobađanju članice WTO od pojedinih obaveza predviđenih Multilateralnim trgovinskim sporazumima i odluke o povlačenju članice WTO ako ona ne glasa za izmenu Statuta WTO .
Proces odlu~ivanja u praksi odvija se kroz nekoliko krugova, koji se postepeno sužavaju prema stepenu ostvarene ekonomske moći. To su ¨krugovi odlučivanja¨. Četiri najmoćnije zemlje, EU, SAD, Japan i Kanada čine Kvadrilateralu ili Četvorku koja prva stvara nacrt neke odluke, posle usklađivanja svojih interesa šalju je na dalje razmatranje nešto široj grupi, ¨zelenoj sobi¨. To je grupa samoodabranih zemalja sa adekvatnim resursima koji im omogućuju rad u ovakvoj grupi. Zemljama u razvoju nije dozvoljeno učestvovanje u ovoj vrsti pregovora. U ovom sistemu odlučivanja data je izvesna uloga samo velikim zemljama u razvoju. Usvojeni predlozi iz ¨zelene sobe¨ dolaze do Ministarske konferencije, odnosno, dalje do Generalnog saveta.
Zna~ajno je istaći i postojanje interesnih grupa. To je kategorija poznata još iz perioda GATT-47. U ove grupe udružuju se države sa sličnim interesima i stavovima, ojačavajući tako svoju pregovaračku moć. Jedna od takvih grupa je CRAINS grupa, a njene članice su ujedno i članice WTO , mada samo one koje se zalažu za ostvarenje liberalizacije u oblasti poljoprivrede. Osnovana je 1986. godine, na početku pregovora Urugvajske runde. Neke od njenih članica spadaju u vodeće proizvođače i izvoznike najznačajnijih poljoprivrednih proizvoda.
Ulazak u članstvo STO je regulisan članom XII Sporazuma o osnivanju STO koji predviđa da i zasebne carinske teritorije koje poseduju punu autonomiju u vođenju spoljnotrgovinskih odnosa i u ostalim pitanjima koja su regulisana Sporazumom o STO i multilateralnim trgovinskim sporazumima mogu da pristupe STO. Odluku o pristupanju, nakon pregovora, donosi Ministarska konferencija koja odobrava Sporazum o uslovima za pristupanje dvotrećinskom većinom glasova članica STO.
Proces pristupanja te~e kroz nekoliko faza. To su : podnošenje Memoranduma o spoljnotrgovinskom režimu, pitanja država članica STO i odgovor Srbije, održavanje sastanaka Radne grupe STO, podnošenje ponude za robu i usluge, bilateralni i multilateralni pregovori, priprema finalnog dokumenta - Nacrta protokola o pristupanju i prijem u članstvo.
Osnovne prednosti članstva u STO ogledaju se u: mogućnosti pristupa tržištima drugih zemalja pod ravnopravnim uslovima, signal stranim investitorima o stabilnosti i predvidljivosti ekonomskog sistema, koriš}enje međunarodno dogovorenih pravila, koriš}enje međunarodno dogovorenog mehanizma rešavanja trgovinskih sporova u zaštiti sopstvenih trgovinskih interesa, u`ivanje koristi multilateralno dogovorene klauzule najpovlaš}enije nacije.
2.1. Odlučivanje u WTO-u
U donošenja odluka WTO nastavlja slijediti praksu GATT– a tako da se odluke donose na osnovi konsenzusa, za koji se smatra da je postignut ako niti jedna članica ne podnese formalni prigovor, a samo kada konsenzus nije moguće postići, pristupa se glasovanju. U tom slučaju odlučivanje se provodi većinom glasova po načelu “jedna zemlja - jedan glas”. Međutim, u dva slučaja - tumačenje odredbi sporazuma I oslobađanje zemlje članice njezinih obveza - uvjeti glasovanja mnogo su oštriji. Za to je potrebna kvalificirana većina od tri četvrtine članova, dok su u GATT-u bile dovoljne samo dvije trećine prisutnih glasova koji predstavljaju najmanje polovicu članstva. Što više, oslobađanje od nekih obveza strogo je kontrolirano (opravdanost, ograničenje trajanja, mogućnost pribjegavanja postup ku izjednačavanja sporova). Bilo koja članica WTO-a može podnijeti prijedlog amandmana na odredbe Sporazuma Ministarskoj konferenciji i Općem vijeću. Kvorum potreban za provođenje promjena ovisi o prirodi amandmana, pa tako damandmani koji se odnose na opća načela kao što je tretman najpovlaštenije nacije, moraju prihvatiti sve članice, a za sve ostale amandmane potrebna je samo dvotrećinska većina.
3. LIBERALIZACIJA TRGOVINE – ULOGA WTO U PROCESU GLOBALIZACIJE
Neoliberalna globalizacija ni u kom slučaju nije već unaprijed sudbinski predodređena - postoje i druge mogućnosti. Globalizaciju su s odre|enim ciljem podupirale vlade velikih i bogatih industrijskih zemalja uz pomoć Me|unarodnog monetarnog fonda (IWF), Svjetske banke i Međunarodne trgovinske organizacije (WTO). Njemačka i Europska unija pri tome igraju veoma veliku ulogu, kako prema unutra (liberalizacija zajedničkog tržišta), tako i pri usmjeravanju neoliberalizma prema svjetskoj ekonomiji. Oxfam international (Propisi prilagođeni interesima bogatih i dvostruki standardi), koje se bavi problematikom globalizirane trgovine - dok su tržišta bogatih zemalja nepristupačna siromašnim zemljama, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka vrše pritisak na siromašne zemlje da otvaraju svoja tržišta vratolomnom bzinom, često s razarajućim posljedicama po siromašne zajednice. Istovremeno, moćne multinacionalne kompanije imaju odrješene ruke u sprovođenju investiranja i politike zapošljavanja, što doprinosi siromaštvu i nesigurnosti. Jedina prepreka takvom ponašanju multinacionalnih kompanija su neka opća, vrlo permisivna pravila. Svjetska trgovinska organizacija, tvrde u Oxfamu, predstavlja drugu stranu problema. Mnogi propisi o zaštiti intelektualne svojine, investicija i usluga štite interese razvijenih zemalja i moćnih multinacionalnih kompanija, a zemljama u razvoju time nameću visoke cijene. Legitimitet Svjetske trgovinske organizacije ozbiljno je doveden u pitanje zbog njene pristranosti u odnosu na bogate zemlje i moćne multinacionalne kompanije.
Zbog dvostrukih standarda i nedovoljno jasnih pravila, česte su optužbe na račun WTO-a da je organizacija čiji je sistem upravljanja baziran na diktaturi bogatstva te da zapravo radi isključivo u interesu bogatih kompanija čije interese stavlja iznad svih ostalih interesa i na taj način potkopava demokraciju diljem svijeta. U osam godina svog postojanja WTO je prema naputcima korporacijskih pravnika zaključio da je američki zakon koji štiti morske kornjače zapravo prepreka slobodnoj trgovini isto kao I standard čistoće zraka i zaštite delfina te da je zakon EU-a o zabrani uvoza hormonski tretirane govedine ilegalan. Sudeći prema WTO-u, naši demokratski izabrani zastupnici više nemaju pravo štititi okoliš i javno zdravlje.
U Oxfamovoj publikaciji također se procjenjuje da bi povećanje udjela Afrike, Istočne Azije, Južne Azije i Latinske Amerike u svjetskom izvozu za samo po jedan posto izvuklo iz siromaštva oko 128 milijuna ljudi. Također, tvrdi se da trgovinske restrikcije bogatih zemalja koštaju zemlje u razvoju oko 100 milijardi dolara godišnje – duplo više od pomoći koju primaju. Kad bi zemlje u razvoju povećale svoj udio u svjetskom izvozu za samo 5%, to bi proizvelo 350 milijardi dolara – sedam puta više od iznosa koji dobivaju kroz pomoć. Sedamdeset milijardi dolara koje bi Afrika ostvarila povećanjem svog udjela u svjetskom izvozu je oko 5 puta više od sume koja se izdvaja za ovu regiju kao pomoć i kroz otpisivanje duga.....Podsaharska Afrika, najsiromašnija regija u svijetu, gubi oko 2 milijarde dolara godišnje, a Indija i Kina više od 3 milijarde dolara.
To su samo neposredni troškovi. Na duži rok, zajedno sa troškovima izgubljenih mogućnosti za investicije i zaostajanjem u tempu privrednog razvoja, ovi troškovi su mnogo viši.
MMF, Svjetska banka i većina vlada razvijenih zemalja su zagovornici trgovinske liberalizacije. U slučaju MMF-a i Svjetske banke, javno zagovaranje liberalizacije bilo je potpomognuto uslovima za kredite kojima se od zemalja zahtijeva da smanje svoje trgovinske barijere. Djelomično kao rezultat takvih uslova, siromašne zemlje su otvorile svoje privrede brže od bogatih zemalja.
ZAKLJU^AK
Ekonomskom globalizacijom, kroz procese intenziviranja slobodnih trgovinskih tokova i uspostavu liberalnijeg kretanja ljudi, kapitala i informacija, otvorena su vrata krupnom biznisu.
Iako svjetska trgovina ima mogućnosti da djeluje u cilju suzbijanja siromaštva I istovremenog povećanja privrednog rasta, taj potencijal ipak nije iskorišten. Međutim, trgovina sama po sebi nije problem. Problem je, smatraju neki, u pravilima kojima je ona regulirana, a pravila su takva da štite interese bogatih.
Načelno, transnacionalne organizacije poput WTO-a, Svjetske banke i MMF-a, kao i vodeće svjetske vlade, u svojim programima i statutima navode načela kojima je je u cilju smanjiti siromaštvo i omogućiti svima bolji život i napredak,a kao glavni mehanizam u postizanju toga navodi se najčešće liberalizacija trgovine i otvaranje tržišta. Poseban naglasak se pri tom stavlja na siromašne, nerazvijene zemlje i programe prilagodbe ipomoći, usvajanjem kojih bi ove zemlje krenule putem napretka. No, u stvarnosti, svjedoci smo rastućeg siromaštva i trenda nezaposlenosti te produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih. Dosadašnji rezultati globalizacije u ekonomskoj sferi potvrđuju opstojnost dvostrukih standarda i upitnost iberalizacijskog recepta za gospodarski napredak.
Dvostruki standardi i nejednakosti u trgovini stvorili su paradoksalnu situaciju; i pored toga što zemlje u razvoju povećavaju svoj izvoz većom brzinom nego bogate zemlje, postojeće velike nejednakosti i dalje produbljuju jaz. Za svaki američki dolar ostvaren u međunarodnom trgovinskom sistemu putem izvoza, zemlje sa niskim dohotkom dobivaju samo tri centa...usred sve većeg bogatstva koje je posljedica trgovine, 1,1milijardi ljudi u svetu preživljava s manje od jednog američkog dolara dnevno – ovaj broj je isti kao i sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nejednakosti između bogatih i siromašnih se produbljuju, kako među zemljama tako i unutar njih.
O indeksu dvostrukih standarda, koji se tako naziva jer označava jaz između principa slobodne trgovine koje zastupaju bogate zemlje i njihovih stvarnih protekcionističkih postupaka navodi se sljedeće: Nigdje dvostruki standardi vlada industrijaliziranih zemalja nisu očigledniji nego u poljoprivredi. Ukupne subvencije domaćim farmerima u ovim zemljama iznose više od jedne milijarde dolara dnevno. Ove subvencije, koje skoro u potpunosti uživaju najbogatiji farmeri, izazivaju ogromne štete za okolinu. One također pospješuju proizvodnju viškova. Proizvedeni viškovi se prodaju na svjetskom tržištu ispod cijene, zahvaljujući dodatnim subvencijama koje financiraju porezni obveznici i potrošači.
Paradoksalno je i to što s jedne strane imamo barijere i regresivne restrikcije koje koče napredak i doprinose siromaštvu, dok se u drugom slučaju uklanjanje barijera provodi iako se ono kosi s demokratskim načelima.
Budući da se danas trgovinom upravlja na nepravilan način, kako na svjetskoj razini, tako i u mnogim slučajevima na nacionalnom nivou, nastavljanje tog puta ne predstavlja rješenje, kao ni izolacionizam, jer bi siromašni bili lišeni povoljnih prilika koje im trgovina pruža.
Ukoliko se dobro rukovodi svjetskim trgovinskim sistemom, milioni ljudi se mogu izvući iz bijede. U obrnutom slučaju čitave privrede biti će još više potisnute na margine svjetske ekonomije.
Zato nam je potreban novi svjetski trgovinski poredak, utemeljen na drugačijem pristupu pravima i odgovornostima, i koji bi se obvezao na ostvarenje globalizacije u korist siromašnih.
Globalizacijski procesi označili su početak novog vremena i začetak jednog novog svjetskog društva koje je, činilo se, konačno prevladalo dotadašnje razlike i podjele. No,gledajući sada, s vremenskim odmakom, pokazalo se da su istovremeno upravo ti procesi, uvelike utjecali na produbljivanje razlika unutar društva. Ovo se posebno odnosi na ekonomsku dimenziju globalizacijskih procesa, područje koje danas izaziva najviše polemika.
Iako je globalizacija na početku imala obećavajući potencijal procesa koji će rezultirati rješenjima svjetskih problema nejednakosti i siromaštva te stvoriti prosperitetno svjetsko društvo, čini se da su razlike i problemi veći nego ikada.
Globalne svjetske ekonomske promjene i ekonomska globalizacija, što se prije svega odnosi na stvaranje globalnog svjetskog slobodnog tržišta, ipak nisu polučile željenerezultate. Istorija se, izgleda, opet ponavlja – s jedne strane imamo većinu potlačenih i obespravljenih ljudi, a s druge nekolicinu bogatih koja živi na račun većine.
I dok tradicionalno bogate zemlje i regije, moćni financijski i naftni krugovi,
multinacionalne i transnacionalne korporacije i ostali 'veliki igrači', postaju još bogatiji I ostvaruju nezamislivo velike profite kojima bi zaista mogli ispuniti prvobitnu renesansnu ulogu globalizacije , ostatak svijeta živi na rubu egzistencije, boreći se sa promjenama i zahtjevima koje je takva globalizacija donijela sa sobom.
Globalizacijska tvrdnja kako će svjetsko društvo, organizirano u jedinstveno svjetsko slobodno tržište, rezultirati smanjenjem siromaštva i povećanjem općeg blagostanja možda i nije polučila planirane rezultate, no jedno je sigurno - globalizacijska atmosfera kloniranog turbokapitalizma i novih ekonomskih odnosa otvorila je vrata novih mogućnosti za multinacionalne i transnacionalne korporacije, što ove dobrano koriste. Njihov profit predstavlja zidine kojima je opasan Novi svjetski poredak. Svakodnevne vijesti o socijalnim nemirima, terorističkim odmazdama, ratovima, pobunama i protestima nezadovoljnih masa ostavljaju dojam predapokaliptičnog stanja i dovode u pitanje opstojnost takvog poretka.
Globalni tokovi trgovine finansijskog kapitala i investicija doprinjele su integrisanju svjetske ekonomije. U periodu posle Drugog svjetskog rata uočena je potreba za stvaranjem novog međunarodnog ekonomskog okvira.Njega bi činili Međunarodni monetarni fond, međunarodna banka za obnovu i razvoj i međunarodna organizacija koja bi djelovala u oblasti trgovine.
GATT je stupio na snagu 1. januara 1948. Stvaranjem GATT -a, jedan broj zemalja i njihovih vlada koje su u ovom procesu učestvovale, dokazale su postojanje jasne vizije za ostvarenje buduće saradnje koja je bila neophodna da bi se ostvario ekonomski rast i izgradnja. Za gotovo pola veka koliko je postojao GATT, može se reći da je uglavnom uspeo da ostvari ciljeve koje su postavili njegovi osnivači i prvi potpisnici. Ali, ako se napravi mala paralela između životnog ciklusa jednog proizvoda i života GATT -a, onda možemo razumeti zašto je i sam GATT doživeo svoj vrhunac, ali i postepeno prevazilaženje, pa je otuda nastanak Svetske trgovinske organizacije nova prilika da se ostvari sve ono što GATT nije uspeo, kao i da se formiraju novi ciljevi za novi vek.
Svjetska trgovinska organizacija je međunarodna organizacija koja posjeduje sve potrebne elemente da bi se mogla tako klasifikovati : državu kao osnivača i tipičnu članicu, međunarodni ugovor kao osnivački akt, stalne organe koji sprovode odredbe statuta, određenu oblast djelovanja, svojstvo pravnog lica i subjekat je međunarodnog prava.Većina članica STO su zemlje u razvoju.
1. GLOBALIZACIJA
Prije 1980-ih godina, pojam globalizacije gotovo je nepoznat. Danas se taj pojam upotrebljava vrlo često, svaki put kada se pokušavaju objasniti i razumjeti promjene koje su zahvatile društvo u cijelosti od tada. Naime, osamdesetih godina započela je skupina procesa koji će bitno izmijeniti sliku svijeta kakvog smo poznavali.
1.1. Globalizacija – definicija pojma
Pojam globalizacije nije jednostavno definirati. Etimološki korijen je latinska riječ globus = cjelokupan, ukupan. Oxford Dictionary of New Words tvrdi da je značenje riječi oblikovano pod snažnim utjecajem Marshalla McLuhana i njegove teze o globalnom selu.
Riječ globalizacija upućuje na nešto što je globalno, odnosi se na čitav planet, planetarno, cjelokupno. Ne postoji jedna jedinstvena definicijaglobalizacije, upravo zbog njene složenosti i višedimenzionalnosti, pa ju je moguće tumačiti kroz prizmu politike, sociologije, ekonomije i drugih nauka.
Pojednostavljeno možemo reći da je globalizacija skup prekograničnih procesa, pokrenutih nezapamćenim razvojem moderne tehnologije, koji je doveo do ubrzanja ekonomskih procesa a koji se odražava u socijalnoj, političkoj, kulturnoj i svim drugim područjima sveukupnog života, dakle globalnog je, svjetskog značenja.
Globalizaciju prije svega odlikuje nezapamćen i ubrzan razvoj moderne tehnologije, zbog čega se njeno značenje uspoređuje sa značenjem industrijske revolucije iz 19. stoljeća.
Razvoj tehnologije, prije svega izum interneta, stvorio je uvjete povećane povezanosti i ubrzane komunikacije, neovisno o prostornoj udaljenosti. Ovi uvjeti olakšane komunikacije omogućili su ubrzanje i povećanje ekonomskih aktivnosti između država, koje su sada mogle poslovati također neovisno o prostornoj udaljenosti i državnim granicama.
Ubrzan protok informacija, kapitala, usluga, proizvoda i ljudi, u svijetu u kojem je promijenjen značaj međudržavnih granica, stvorio je nove društvene, političke, ekonomske i kulturne odnose i svijet potpuno drugačiji od onog kakav smo poznavali prije tih presudnih 1980-ih godina.
Kao rezultat promjena u u ekonomskoj politici i tehnologiji, privrede koje su nekad bile podijeljene visokim transportnim troškovima i umjetnim barijerama u trgovini ifinancijama, sada su povezane sve gušćom mrežom ekonomske međuzavisnosti.
Sociolog Anthony Giddens definira globalizaciju kao prostorno i vremensko smanjivanje koje je povezano s mogućnošću ubrzane komunikacije, što omogućuje ubrzanu razmjenu znanja i kulture.
David Held i Anthony McGrew u svom uvodu za Oxford Companion to Politics govore da se globalizacija može smatrati procesom (ili skupinom procesa) .... transformacije u prostornoj organizaciji društvenih odnosa i transakcija, izraženih u transkontinentalnim i interregionalnim kretanjima i mreži aktivnosti, interakcije i moći.
Globalizacija je nadalje definirana kao proces prevladavanja historijski nastalih granica. Ona je, dakle, sinonim za eroziju (ne za nestajanje) suvereniteta nacionalnih država i predstavlja 'odvajanje' tržišne ekonomije od moralnih pravila I institucionaliziranih veza društva....
Zatim još i kao intenziviranje društvenih veza svijeta, i to tako da veoma udaljena mjesta bivaju povezana u toj mreži, a događaji u jednom mjestu mogu biti uzrokom ili posljedicom događaja u drugom koje je stotinama kilometara udaljeno i obrnuto......kvantitativno i kvalitativno intenziviranje prekograničnih transakcija i istovremeno prostorno proširivanje tih transakcija...
Globalizacija je proces koji se odvija preko granica nacionalnih država,a tvore je događaji i slike, pokreti i životopisi. Uzrokuje djelovanje svjetskog sustava i uspostavljanje, u svjetskim razmjerima, gospodarske, političke, kulturne, ekološke i informacijske djelatnosti i globalne međuzavisnosti društva.
Globalizacija je sveukupnost navedenih definicija. Ona je skup ekonomskih, političkih, društvenih, kulturnih, ekoloških i drugih procesa, snažno određenih i ubrzanih tehnološkim napretkom.
Globalizacija je promjena koja je zahvatila svijet u globalu, sve od pada Berlinskog zida -čime je simbolično označen kraj bipolarne podjele svijeta na Istok i Zapad, sukobljene u Hladnom ratu, koji je trajao sve od zavšetka Drugog svjetskog rata. Ona označava novi svjetski poredak, u kojem vodeću silu, najnapredniju i najmoćniju zemlju predstavljaju Sjedinjene Američke Države. Kao akteri, globalizatori, tzv. Veliki igrači,
navode se najbogatije zemlje svijeta – SAD, EU, Japan, Kanada i multinacionalne korporacije, te transnacionalne organizacije - prije svega međunarodne institucije kao što su Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Ujedinjeni narodi (UN).
Globalizacija je i novi ekonomski poredak, obilježen prevlašću kapitalizma i neoliberalne ekonomije slobodnog tržišta, što mnogi smatraju pokretačkom silom globalizacije.
1.2. Globalizacija – uzroci
Teško je izdvojiti sve moguće uzroke koji su doveli do globalizacije . Najčešće spominjani uzroci su:
1. RAZVOJ TEHNOLOGIJE
2. BRZINA I TROŠKOVI TRANSPORTA
3. KRAJ HLADNOG RATA
4. GLOBALNI PROBLEMI (klima, migracija...)
5. LIBERALIZACIJA
1. Tehnološka revolucija,a pogotovo napredak u području razmjene informacija i u području komunikacija (internet), bez sumnje su odigrale i igraju jednu od najznačajnijih uloga u nastanku i razvoju globalizacije. Internet s više aspekata predstavlja oznaku globalizacije. Bez ove tehnologije bile bi nezamislive mnoge značajke i aktivnosti globaliziranog društva - globaliziranje financijskog tržišta, prebacivanje globalnih suma novca s jedne strane globusa na drugu, što se odvija u vremenskim intervalima djelića jedne sekunde, organizacije transnacionalne proizvodnje i još mnogo toga.
2. Nevjerojatan porast trgovine kao bitan element ekonomske globalizacije ima za posljedicu smanjenje troškova transporta i njegovo ubrzanje. Ovo posebno vrijedi za uslužni sektor: proizvodi kao što su software i baze podataka šalju se u vremenu mjerenom sekundama s jednog na drugi kraj svijeta.
3. Kraj Hladnog rata često se spominje kao jedan od uzroka globalizacije. Za trajanja hladnoratovske podjele svijeta na Istok – Zapad, bilo je i manje suradnje između država. Padom ove granice – tzv. Čelične zavjese 1989/90., kontakt i saradnja među državama su se intenzivirali. Bivše države 'istočnog bloka' otvorile su se i izašle na svjetsko tržište. Sve više država se odlučuje za demokraciju i tržišnu ekonomiju, što onda predstavlja vodeće principe njihova daljnjeg razvoja.
4. Globalni problemi koji se više ne mogu rješavati na pojedinačnoj razini država I regija udigrali su važnu ulogu u razvoju svijesti. Globalni problemi, kao što su oštećeni ozonski omotač, kisele kiše ili izumiranje pojedinih životinjskih i biljnih vrsta te kvaliteta ljudskog života zahtijevaju globalnu politiku i globalnu svijest.
Osim svjetskih država, ovim pitanjima bave se međunarodne organizacije poput Green Peacea ili Amnesty internationala, te druge organizacije koje djeluju na globalnoj razini. To su također pokazatelji nastanka jednog jedinstvenog svjetskog društva.
5. Kritičari globalizacije ukazuju na to da globalizacija više nije prisilni proces, već da su njeni procesi nastali kao posljedica politike dereguliranja pod vodstvom SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. Liberalizacija svjetske trgovine u okvirima GATT-a, odnosno WTO-a, rezultirala je ovakvim razvojem.
2. SVJETSKA TRGOVINSKA ORGANIZACIJA (WTO)
Za vrijeme konferencije u Bretton-Woodsu , osnivanja Svjetske banke i MMF-a, postojala je također ideja da se zbog carinskih ratova iz Velike svjetske krize, koji su donijeli velike gubitke, osnuje organizacija koja bi regulirala međunarodnu razmjenu.
Na Havanskoj konferenciji (januar 1947. –mart 1948.) o trgovini i zaposlenosti, SAD su predlagale da se osnuje Međunarodna trgovinska organizacija (ITO). U tom smislu usvojena je Havanska povelja – dokument kojim su se regulirala međunarodna trgovinska pitanja te pitanja kao što su podizanje životnog standarda , stabilnost proizvodnje i zaposlenosti, poticanja razvoja nerazvijenih i unapređenje i proširenje međunarodne trgovine. Na osnovi multilateralizma i nediskriminacije. No, ITO ipak nije osnovan jer je došlo do krize ratifikacije Havanske povelje – SAD nisu ratificirale ovaj sporazum. Ali, Havanska povelja imala je veliki utjecaj na GATT – opći sporazum o carinama i trgovini.
GATT je donesen u Ženevi, gdje su usporedo s konferencijom u Havani vođeni pregovori o sniženju carina.
GATT je ispočetka bio zamišljen samo kao privremeno rješenje, no kako Havanska povelja na kraju nije ratificirana, tako ju je GATT zamijenio, stupio na snagu 1948.godine i ostao aktualan sve do osnivanja Svjetske trgovinske organizacije.
GATT predstavlja skup pravila prema kojima zemlje potpisnice trebaju voditi svoju vanjskotrgovinsku politiku. On predstavlja i forum za usklađivanje nesuglasica o vanjskotrgovinskoj politici pojedinih zemalja članica. GATT zastupa tri osnovna principa oko kojih su se složile zemlje potpisnice;
1. Princip nediskriminacije ili princip najpovlaštenije nacije - ako jedna
zemlja odobri bilo kakve povlastice na uvoz iz druge zemlje, dužna je te povlastice primijeniti na uvoz iz svih ostalih zemalja potpisnica GATT-a
2. Princip zaštite domaće privrede carinama – ostala ograničenja trebaju se
ukinuti. Izuzetak su poljoprivredni proizvodi, a dopušteno je uvođenje količinskih ograničenja i radi očuvanja stanja u bilanci plaćanja
3. Princip daljnjeg smanjivanja carina multilateralnim pregovorima –
zahtijeva da se različite carinske tarife zemalja članica zatečene prigodom njihova pristupanja GATT-u usklađuju i smanjuju daljnjim multilateralnim pregovorima. Ti pregovori vođeni su u 'rundama'. Od osnivanja GATT-a do osnivanja WTO-a, održano je osam rundi pregovora. U zadnjoj, tzv. Urugvajskoj rundi. (1986. – 1994.) smanjene su carine na industrijske proizvode, dogovoreno je da se kvantitativna ograničenja uvoza poljoprivrednih proizvoda i ostala necarinska ograničenja moraju zamijeniti carinama, potpisan je sporazum o intelektualnom vlasništvu, sporazum o trgovini uslugama I osnovan je WTO.
WTO je počela s radom u januaru 1995. Na službenoj internet stranici WTO-a (http://www.wto.org) stoji da je WTO ...jedina globalna međunarodna organizacija koja se bavi pravilima trgovine među državama, kako bi pomogla proizvođačima roba i usluga, izvoznicima i uvoznicima u vođenju njihovih poslova ....Jednostavno rečeno, WTO se bavi pravilima trgovine među nacijama na globalnoj i poluglobalnoj razini......To je organizacija za liberalizaciju trgovine, ali isto tako i forum gdje vlade država pregovaraju o sporazumima i postavljaju pravne okvire. WTO djeluje kroz sistem trgovinskih pravila (Ali WTO nije supermen – u slučaju da netko misli kako WTO može riješiti ili izazvati sve svjetske probleme).
Iako se prvenstveno zalaže za liberalizaciju trgovine, kako se navodi dalje na službenoj stranici, WTO u nekim slučajevima podržava primjenu ograničenja – kako bi se zaštitili potrošači ili spriječilo širenje bolesti.
Osovinu WTO-a čine dogovori koje je potpisala većina svjetskih trgovinskih zemalja. Ovi dokumenti predstavljaju zakonsku osnovu i pravila za međunarodno poslovanje. To su uglavnom ugovori koji obvezuju vlade na vođenje trgovinskih politika unutar dogovorenih okvira. Iako su dogovoreni i potpisani od strane vlada, cilj im je pomoći proizvođačima dobara i usluga, kao i izvoznicima i uvoznicima u vođenju poslova, dok istovremeno dopuštaju vladama da se brinu o socijalnim i pitanjima okoliša.
Svrha sistema je ...osigurati slobodan tijek trgovine u što većoj mjeri – sve dok nema neželjenih posljedica. To uglavnom znači uklanjanje prepreka, ali i upoznavanje pojedinaca, kompanija i vlada s trgovinskim pravilima koja vrijede u svijetu, kao i pružanje sigurnosti i zaštite od iznenadnih promjena politika. Drugim riječima, ova pravila su javna i predvidiva.
Kao rezultat nesmetane, slobodne i predvidive trgovine navodi se sigurnost – jer potrošači i proizvođači mogu računati na sigurne zalihe i veći izbor, a proizvođači i iizvoznici mogu računati na otvorenost stranih tržišta.
Osim toga, posljedica nesmetane i slobodne trgovine je i Prosperitetniji, mirniji i pouzdaniji ekonomski svijet. jer su svi dogovori rezultat međusobnog sporazuma.
Također navodi se i kako ...ukidanjem ili smanjivanjem barijera, WTO sistem uklanja i druge prepreke među ljudima i narodima.
Djelatnosti WTO-a su sljedeće:
- nadzor trgovinskih ugovora
- forum za trgovinske pregovore
- postavljanje trgovinskih okvira
- procjena nacionalnih trgovinskih politika
- pomoć zemljama u razvoju u pitanjima trgovinske politike kroz tehničku pomoć I programe
- suradnja s drugim međunarodnim organizacijama
Ciljevi WTO-a:
- postavljanje i održavanje funkcionalnog i trajnog multilateralnog trgovinskog sustava
- smanjenje carina i drugih prepreka trgovini
- uklanjanje diskriminacije u međunarodnim trgovinskim odnosima
- integracija zemalja u razvoju u svjetski multilateralni trgovinski sutav
- povećanje životnog standarda
- ostvarenje pune zaposlenosti
- gospodarski rast
- povećanje trgovine roba i usluga
- zaštita okoliša, itd....
Ekonomski efekti učlanjenja u WTO:
EFEKT NA POTROŠNJU
- zbog liberalizacije uvoza i povećane konkurencije dolazi do pada cijena na domaćem tržištu
- efekt supsitucije – ako postoji ista kvaliteta robe, kupuje se ona čija je cijena niža; povećava se cjenovna i necjenovna konkurentnost
- efekt dohotka - povećanje realnog dohotka potrošača; uz isti nominalni dohodak, potrošač može kupiti veću količinu roba i usluga koje su sada jeftinije, ali i veću količinu roba i usluga čija se cijena nije mijenjala
- povećanje zadovoljstva potrošača znak je porasta njegova blagostanja
EFEKT NA PROIZVODNJU
- prije ulaska u WTO, domaći su proizvođači bili zaštićeni carinama i necarinskim preprekama koje su povećavale cijenu uvozne robe na domaćem tržištu (podržavala se i neefikasna domaća prozvodnja)
- carinska zaštita djeluje u smjeru povećanja efikasnosti domaćeg proizvođača, ali na strani stranog ponuđača djeluje tako da povećava proizvodnost kako bi se što više snizili troškovi da bi izvozna roba, kad se na nju primijeni carina, bila konkurentna
- dolaskom strane konkurencije, domaći proizvođači koji su neefikasni (koji se
održavaju samo zahvaljujući zaštititi od konkurencije) ispast će iz tržišne utakmice ili će morati optimalizirati proizvodnju (smanjivati broj zaposlenih i plaće)
- optimalna kombinacija proizvodnje ostvaruje se u svjetskim, a ne u lokalnim okvirima
- domaći proizvođači koji su izvozili i prije ulaska u WTO, povećavaju svoju
konkurentnost, jer im je sada omogućen liberalniji pristup na tržišta ostalih zemalja članica WTO-a
WTO je institucija nadnacionalnog i multinacionalnog karaktera. Na~in njenog delovanja jesu sporazumi koji regulišu oblasti značajne sa aspekta međunarodne trgovine. Sporazumi koji regulišu međunarodnu robnu trgovinu se dele u tri grupe: Prva grupa se odnosi na snižavanje carinskih i necarinskih barijera u međunarodnoj trgovini, kako bi se omogućio jedan konkurentan pristup na tržište zemalja članica. Delovi ove grupe sporazuma su: GATT iz 1994. godine, Sporazum o trgovini poljoprivrednim proizvodima, Sporazum o tekstilnim proizvodima. Druga grupa sporazuma su sporazumi koji se odnose na unifikaciju pravnih normi u zemljama članicama. Ovakvim ujedna~avanjem nestale bi pravne barijere koje značajno komplikuju dosadašnju međunarodnu trgovinu. Ovu grupu čine: Sporazum o investicionim merama koje utiču na trgovinu, Sporazum o trgovini uslugama (GATS) i Sporazum o trgovini intelektualnom svojinom. Treću grupu sporazuma čine sporazumi koji regulišu realizaciju spoljnotrgovinskog posla. To su sporazumi o: antidampingu, tehničkim preprekama trgovini, carinskoj vrednosti, kontroli pre isporuke, pravilima o poreklu robe, procedurama za izdavanje uvoznih dozvola, zaštitnom sistemu, sanitarnim i fitosanitarnim merama.
Osnovni cilj formiranja jedne ovako kompleksne međunarodne institucije, odnosno strukture jeste ostvarenje večnog ideala trgovine koji od njenog nastanka pa sve do danas ipak nije ispunjen. To je ostvarenje trgovinske liberalizacije kako bi došlo do povećanja blagostanja naroda zemalja članica. Dakle, cilj je ostvarenje liberalizacije međunarodne trgovine uz eliminisanje svih necarinskih barijera i restrikcija.
Zadaci stvorene WTO kako bi se brže i lakše došlo do ostvarenja ovog cilja, jesu: administriranje trgovinskim sporazumima i donošenje propisa kojima bi se omogućilo pojednostavljenje i ubrzanje realizacije spoljnotrgovinskog poslovanja
Od instrumenata trgovinske politike WTO se zala`e za korišćenje isključivo carina, a ostale često upotrebljavane instrumente, među kojima su: subvencije, kvote, kontigenti, tehničke i ostale necarinske barijere, zabranjuje i ima načine da zemlje članice koje prekrše ova pravila kazni.
Na sastancima Ministarske konferencije ocenjuje se dotadašnji rad konferencije, daju se smernice za rad organa WTO , postavljaju se okvirni zadaci za budući rad i određuje forum za rešavanje političkih sporova.
Šesta ministarska konferencija održana je u Hong Kongu 2005. godine. Vođene su konsultacije o: plasmanu na tržište nepoljoprivrednih proizvoda i formulama i drugim detaljima koji određuju skalu redukcije u oblasti carina za hiljade proizvoda, pravilima STO-a i drugim razvojnim temama. Bila su izražena neslaganja po velikom broju pitanja.
Izvršni organ WTO je Generalni savet koji izvršava zadatke poverene od strane Ministarske konferencije, donosi odluke između dve sednice, osniva pomoćne organe, koordinira rad, usvaja izveštaj o radu organizacije, odlučuje o budžetu WTO , priprema sednice Ministarske konferencije. Odnos koji postoji između Ministarske konferencije i Generalnog saveta je odnos subordinacije. U njegov sastav ulaze predstavnici svih zemalja članica. Generalni savet se sastaje radi preuzimanja nadležnosti dva organa: Organa za rešavanje sporova (Dispute Settlement Body) i Organa za ispitivanje trgovinskih politika (Trade Policy Review Body).
Generalnom savetu su podređeni komiteti koje je osnovala Ministarska konferencija, a to su: Komitet za trgovinu i razvoj, Komitet za platno-bilansne restrikcije, Komitet za budžetska, finansijska i administrativna pitanja i Komitet za trgovinu i okolinu. Administrativni organ WTO je Sekretarijat koji obavlja tehničke poslove i zadužen je za izvršavanje odluka.
Predviđeno je da WTO nastavi praksu GATT-a u odlučivanju konsenzusom, a ukoliko se on ne može ostvariti, odluka se donosi glasanjem, a za njeno usvajanje je potrebna dvotrećinska većina. Primenjuje se princip ¨jedna zemlja – jedan glas¨. Za neke odluke je potrebna tročetvrtinska većina, a to su: odluke o oslobađanju članice WTO od pojedinih obaveza predviđenih Multilateralnim trgovinskim sporazumima i odluke o povlačenju članice WTO ako ona ne glasa za izmenu Statuta WTO .
Proces odlu~ivanja u praksi odvija se kroz nekoliko krugova, koji se postepeno sužavaju prema stepenu ostvarene ekonomske moći. To su ¨krugovi odlučivanja¨. Četiri najmoćnije zemlje, EU, SAD, Japan i Kanada čine Kvadrilateralu ili Četvorku koja prva stvara nacrt neke odluke, posle usklađivanja svojih interesa šalju je na dalje razmatranje nešto široj grupi, ¨zelenoj sobi¨. To je grupa samoodabranih zemalja sa adekvatnim resursima koji im omogućuju rad u ovakvoj grupi. Zemljama u razvoju nije dozvoljeno učestvovanje u ovoj vrsti pregovora. U ovom sistemu odlučivanja data je izvesna uloga samo velikim zemljama u razvoju. Usvojeni predlozi iz ¨zelene sobe¨ dolaze do Ministarske konferencije, odnosno, dalje do Generalnog saveta.
Zna~ajno je istaći i postojanje interesnih grupa. To je kategorija poznata još iz perioda GATT-47. U ove grupe udružuju se države sa sličnim interesima i stavovima, ojačavajući tako svoju pregovaračku moć. Jedna od takvih grupa je CRAINS grupa, a njene članice su ujedno i članice WTO , mada samo one koje se zalažu za ostvarenje liberalizacije u oblasti poljoprivrede. Osnovana je 1986. godine, na početku pregovora Urugvajske runde. Neke od njenih članica spadaju u vodeće proizvođače i izvoznike najznačajnijih poljoprivrednih proizvoda.
Ulazak u članstvo STO je regulisan članom XII Sporazuma o osnivanju STO koji predviđa da i zasebne carinske teritorije koje poseduju punu autonomiju u vođenju spoljnotrgovinskih odnosa i u ostalim pitanjima koja su regulisana Sporazumom o STO i multilateralnim trgovinskim sporazumima mogu da pristupe STO. Odluku o pristupanju, nakon pregovora, donosi Ministarska konferencija koja odobrava Sporazum o uslovima za pristupanje dvotrećinskom većinom glasova članica STO.
Proces pristupanja te~e kroz nekoliko faza. To su : podnošenje Memoranduma o spoljnotrgovinskom režimu, pitanja država članica STO i odgovor Srbije, održavanje sastanaka Radne grupe STO, podnošenje ponude za robu i usluge, bilateralni i multilateralni pregovori, priprema finalnog dokumenta - Nacrta protokola o pristupanju i prijem u članstvo.
Osnovne prednosti članstva u STO ogledaju se u: mogućnosti pristupa tržištima drugih zemalja pod ravnopravnim uslovima, signal stranim investitorima o stabilnosti i predvidljivosti ekonomskog sistema, koriš}enje međunarodno dogovorenih pravila, koriš}enje međunarodno dogovorenog mehanizma rešavanja trgovinskih sporova u zaštiti sopstvenih trgovinskih interesa, u`ivanje koristi multilateralno dogovorene klauzule najpovlaš}enije nacije.
2.1. Odlučivanje u WTO-u
U donošenja odluka WTO nastavlja slijediti praksu GATT– a tako da se odluke donose na osnovi konsenzusa, za koji se smatra da je postignut ako niti jedna članica ne podnese formalni prigovor, a samo kada konsenzus nije moguće postići, pristupa se glasovanju. U tom slučaju odlučivanje se provodi većinom glasova po načelu “jedna zemlja - jedan glas”. Međutim, u dva slučaja - tumačenje odredbi sporazuma I oslobađanje zemlje članice njezinih obveza - uvjeti glasovanja mnogo su oštriji. Za to je potrebna kvalificirana većina od tri četvrtine članova, dok su u GATT-u bile dovoljne samo dvije trećine prisutnih glasova koji predstavljaju najmanje polovicu članstva. Što više, oslobađanje od nekih obveza strogo je kontrolirano (opravdanost, ograničenje trajanja, mogućnost pribjegavanja postup ku izjednačavanja sporova). Bilo koja članica WTO-a može podnijeti prijedlog amandmana na odredbe Sporazuma Ministarskoj konferenciji i Općem vijeću. Kvorum potreban za provođenje promjena ovisi o prirodi amandmana, pa tako damandmani koji se odnose na opća načela kao što je tretman najpovlaštenije nacije, moraju prihvatiti sve članice, a za sve ostale amandmane potrebna je samo dvotrećinska većina.
3. LIBERALIZACIJA TRGOVINE – ULOGA WTO U PROCESU GLOBALIZACIJE
Neoliberalna globalizacija ni u kom slučaju nije već unaprijed sudbinski predodređena - postoje i druge mogućnosti. Globalizaciju su s odre|enim ciljem podupirale vlade velikih i bogatih industrijskih zemalja uz pomoć Me|unarodnog monetarnog fonda (IWF), Svjetske banke i Međunarodne trgovinske organizacije (WTO). Njemačka i Europska unija pri tome igraju veoma veliku ulogu, kako prema unutra (liberalizacija zajedničkog tržišta), tako i pri usmjeravanju neoliberalizma prema svjetskoj ekonomiji. Oxfam international (Propisi prilagođeni interesima bogatih i dvostruki standardi), koje se bavi problematikom globalizirane trgovine - dok su tržišta bogatih zemalja nepristupačna siromašnim zemljama, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka vrše pritisak na siromašne zemlje da otvaraju svoja tržišta vratolomnom bzinom, često s razarajućim posljedicama po siromašne zajednice. Istovremeno, moćne multinacionalne kompanije imaju odrješene ruke u sprovođenju investiranja i politike zapošljavanja, što doprinosi siromaštvu i nesigurnosti. Jedina prepreka takvom ponašanju multinacionalnih kompanija su neka opća, vrlo permisivna pravila. Svjetska trgovinska organizacija, tvrde u Oxfamu, predstavlja drugu stranu problema. Mnogi propisi o zaštiti intelektualne svojine, investicija i usluga štite interese razvijenih zemalja i moćnih multinacionalnih kompanija, a zemljama u razvoju time nameću visoke cijene. Legitimitet Svjetske trgovinske organizacije ozbiljno je doveden u pitanje zbog njene pristranosti u odnosu na bogate zemlje i moćne multinacionalne kompanije.
Zbog dvostrukih standarda i nedovoljno jasnih pravila, česte su optužbe na račun WTO-a da je organizacija čiji je sistem upravljanja baziran na diktaturi bogatstva te da zapravo radi isključivo u interesu bogatih kompanija čije interese stavlja iznad svih ostalih interesa i na taj način potkopava demokraciju diljem svijeta. U osam godina svog postojanja WTO je prema naputcima korporacijskih pravnika zaključio da je američki zakon koji štiti morske kornjače zapravo prepreka slobodnoj trgovini isto kao I standard čistoće zraka i zaštite delfina te da je zakon EU-a o zabrani uvoza hormonski tretirane govedine ilegalan. Sudeći prema WTO-u, naši demokratski izabrani zastupnici više nemaju pravo štititi okoliš i javno zdravlje.
U Oxfamovoj publikaciji također se procjenjuje da bi povećanje udjela Afrike, Istočne Azije, Južne Azije i Latinske Amerike u svjetskom izvozu za samo po jedan posto izvuklo iz siromaštva oko 128 milijuna ljudi. Također, tvrdi se da trgovinske restrikcije bogatih zemalja koštaju zemlje u razvoju oko 100 milijardi dolara godišnje – duplo više od pomoći koju primaju. Kad bi zemlje u razvoju povećale svoj udio u svjetskom izvozu za samo 5%, to bi proizvelo 350 milijardi dolara – sedam puta više od iznosa koji dobivaju kroz pomoć. Sedamdeset milijardi dolara koje bi Afrika ostvarila povećanjem svog udjela u svjetskom izvozu je oko 5 puta više od sume koja se izdvaja za ovu regiju kao pomoć i kroz otpisivanje duga.....Podsaharska Afrika, najsiromašnija regija u svijetu, gubi oko 2 milijarde dolara godišnje, a Indija i Kina više od 3 milijarde dolara.
To su samo neposredni troškovi. Na duži rok, zajedno sa troškovima izgubljenih mogućnosti za investicije i zaostajanjem u tempu privrednog razvoja, ovi troškovi su mnogo viši.
MMF, Svjetska banka i većina vlada razvijenih zemalja su zagovornici trgovinske liberalizacije. U slučaju MMF-a i Svjetske banke, javno zagovaranje liberalizacije bilo je potpomognuto uslovima za kredite kojima se od zemalja zahtijeva da smanje svoje trgovinske barijere. Djelomično kao rezultat takvih uslova, siromašne zemlje su otvorile svoje privrede brže od bogatih zemalja.
ZAKLJU^AK
Ekonomskom globalizacijom, kroz procese intenziviranja slobodnih trgovinskih tokova i uspostavu liberalnijeg kretanja ljudi, kapitala i informacija, otvorena su vrata krupnom biznisu.
Iako svjetska trgovina ima mogućnosti da djeluje u cilju suzbijanja siromaštva I istovremenog povećanja privrednog rasta, taj potencijal ipak nije iskorišten. Međutim, trgovina sama po sebi nije problem. Problem je, smatraju neki, u pravilima kojima je ona regulirana, a pravila su takva da štite interese bogatih.
Načelno, transnacionalne organizacije poput WTO-a, Svjetske banke i MMF-a, kao i vodeće svjetske vlade, u svojim programima i statutima navode načela kojima je je u cilju smanjiti siromaštvo i omogućiti svima bolji život i napredak,a kao glavni mehanizam u postizanju toga navodi se najčešće liberalizacija trgovine i otvaranje tržišta. Poseban naglasak se pri tom stavlja na siromašne, nerazvijene zemlje i programe prilagodbe ipomoći, usvajanjem kojih bi ove zemlje krenule putem napretka. No, u stvarnosti, svjedoci smo rastućeg siromaštva i trenda nezaposlenosti te produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih. Dosadašnji rezultati globalizacije u ekonomskoj sferi potvrđuju opstojnost dvostrukih standarda i upitnost iberalizacijskog recepta za gospodarski napredak.
Dvostruki standardi i nejednakosti u trgovini stvorili su paradoksalnu situaciju; i pored toga što zemlje u razvoju povećavaju svoj izvoz većom brzinom nego bogate zemlje, postojeće velike nejednakosti i dalje produbljuju jaz. Za svaki američki dolar ostvaren u međunarodnom trgovinskom sistemu putem izvoza, zemlje sa niskim dohotkom dobivaju samo tri centa...usred sve većeg bogatstva koje je posljedica trgovine, 1,1milijardi ljudi u svetu preživljava s manje od jednog američkog dolara dnevno – ovaj broj je isti kao i sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nejednakosti između bogatih i siromašnih se produbljuju, kako među zemljama tako i unutar njih.
O indeksu dvostrukih standarda, koji se tako naziva jer označava jaz između principa slobodne trgovine koje zastupaju bogate zemlje i njihovih stvarnih protekcionističkih postupaka navodi se sljedeće: Nigdje dvostruki standardi vlada industrijaliziranih zemalja nisu očigledniji nego u poljoprivredi. Ukupne subvencije domaćim farmerima u ovim zemljama iznose više od jedne milijarde dolara dnevno. Ove subvencije, koje skoro u potpunosti uživaju najbogatiji farmeri, izazivaju ogromne štete za okolinu. One također pospješuju proizvodnju viškova. Proizvedeni viškovi se prodaju na svjetskom tržištu ispod cijene, zahvaljujući dodatnim subvencijama koje financiraju porezni obveznici i potrošači.
Paradoksalno je i to što s jedne strane imamo barijere i regresivne restrikcije koje koče napredak i doprinose siromaštvu, dok se u drugom slučaju uklanjanje barijera provodi iako se ono kosi s demokratskim načelima.
Budući da se danas trgovinom upravlja na nepravilan način, kako na svjetskoj razini, tako i u mnogim slučajevima na nacionalnom nivou, nastavljanje tog puta ne predstavlja rješenje, kao ni izolacionizam, jer bi siromašni bili lišeni povoljnih prilika koje im trgovina pruža.
Ukoliko se dobro rukovodi svjetskim trgovinskim sistemom, milioni ljudi se mogu izvući iz bijede. U obrnutom slučaju čitave privrede biti će još više potisnute na margine svjetske ekonomije.
Zato nam je potreban novi svjetski trgovinski poredak, utemeljen na drugačijem pristupu pravima i odgovornostima, i koji bi se obvezao na ostvarenje globalizacije u korist siromašnih.
Saturday, January 9, 2010
POLITIČKI MARKETING
Definicija marketinga prema Philipu Kotleru počiva na koncepcijama: vrijednosti, cijena, zadovoljenja, razmjene, transakcija, odnosa, tržišta marketinga i marketera. Dakle, Kotler definiše marketing kao “društveni i upravljački proces kojim- putem stvaranja, ponude i razmjene proizvoda od vrijednosti s drugima, pojedinci i grupe dobivaju ono što im je potrebno ili što žele”. “Marketing je skup tehnika kojima je cilj da određeni proizvod prilagode njegovom tržištu, da s njim upoznaju potrošača, da istaknu razlike u odnosu na konkurenciju te da, s minimumom sredstava, optimaliziraju profit od prodaje.”
Ovo su samo neke od brojnih definicija marketinga. Međutim, kako marketinški pristup postoji u oblasti politike, te kako bi se istaknula posebnost političkog, odnosno izbornog marketinga, važno je ukazati na neke definicije političkog marketinga. “Politički marketing je skup tehnika kojima je cilj da doprinesu adekvatnosti jednog kandidata u odnosu na njegovo potencijalno biračko tijelo, da s njim upoznaju najveći broj glasača, i to svakoga od njih ponaosob, da istaknu razliku u odnosu na konkurente, pa i protivnike, te da s minimumom sredstava optimaliziraju broj glasova koje tokom kampanje treba dobiti”
U pokušaju definicije političkog marketinga Toma Đorđević ističe da se pojmom politički marketing “označava čitava mreža aktivnosti koje političke partije, subjekti političkog procesa, preduzimaju radi promocije ključnih političkih ideja i vrijednosti, koje čine aksiološki stožer političkih doktrina iz kojih je izvedena operativna paradigma vladavine socijalnih snaga, koje u borbi za vlast, konkurišu sebi sličnim, grupnim strukturama koje su u okviru važećeg, aktualnog političkog sistema, domogle političkog subjektiviteta, tj. sposobnosti da kompetentno preuzmu aparat javne vlasti ukoliko, u toj konkurenciji, tu vlast osvoje”. “Teorija političkog marketinga ukazuje na skromne teorijske osnove i uglavnom se zasniva na instrumentalizaciji ekonomskih kategorija tržišta i funkcionalističke teorije razmjene politike i javnosti, odnosno na komunikološkom psihodinamičkom modelu procesa uvjeravanja.” Ipak, prema Francu Vregu koncepcija političkog marketinga preko masovnih medija doprinjela je i određenim pozitivnim osobinama političkog komuniciranja prije svega istakla je osobnost kandidata, omogućila bolje odnose s javnošću, tražila kandidatovu sposobnost za komunikacijski interakciju i u prvi plan postavila potrebe i interese građana.
Internet, socijalne mreže, web 2.0, Facebook, YouTube, blog... sve su ovo relativno nove riječi u političkom rječniku, novi koncepti, novi mediji i nove mogućnosti za prijenos ideja i poruka, još nedovoljno iskorišteni kanali za komunikaciju s javnosti. Iako praksa korištenja Interneta u domaćoj političkoj promidžbi seže u devedesete godine, tek se posljednjih godina pojavom novih alata i socijalnih mreža pokazuje prava snaga ovog medija.
Osim izravnog pristupa javnosti, Internet političkim idejama omogućuje potpuno sučeljavanje snaga, ali i pruža relativno pogodan poligon za preispitivanje stava javnosti, istraživanje i razvoj pojedinih ideja.
Koristeći tako promjene u socijalnoj komunikaciji, prenošenje političkih poruka prolazi kroz tranziciju s klasičnih formi komunikacije, pronalazeći nove putove prema primateljima. Stručna i politička javnost već godinama prate razvoj Interneta kao medija, no on je najveću snagu pokazao na posljednjim američkim predsjedničkim izborima.
Ovo su samo neke od brojnih definicija marketinga. Međutim, kako marketinški pristup postoji u oblasti politike, te kako bi se istaknula posebnost političkog, odnosno izbornog marketinga, važno je ukazati na neke definicije političkog marketinga. “Politički marketing je skup tehnika kojima je cilj da doprinesu adekvatnosti jednog kandidata u odnosu na njegovo potencijalno biračko tijelo, da s njim upoznaju najveći broj glasača, i to svakoga od njih ponaosob, da istaknu razliku u odnosu na konkurente, pa i protivnike, te da s minimumom sredstava optimaliziraju broj glasova koje tokom kampanje treba dobiti”
U pokušaju definicije političkog marketinga Toma Đorđević ističe da se pojmom politički marketing “označava čitava mreža aktivnosti koje političke partije, subjekti političkog procesa, preduzimaju radi promocije ključnih političkih ideja i vrijednosti, koje čine aksiološki stožer političkih doktrina iz kojih je izvedena operativna paradigma vladavine socijalnih snaga, koje u borbi za vlast, konkurišu sebi sličnim, grupnim strukturama koje su u okviru važećeg, aktualnog političkog sistema, domogle političkog subjektiviteta, tj. sposobnosti da kompetentno preuzmu aparat javne vlasti ukoliko, u toj konkurenciji, tu vlast osvoje”. “Teorija političkog marketinga ukazuje na skromne teorijske osnove i uglavnom se zasniva na instrumentalizaciji ekonomskih kategorija tržišta i funkcionalističke teorije razmjene politike i javnosti, odnosno na komunikološkom psihodinamičkom modelu procesa uvjeravanja.” Ipak, prema Francu Vregu koncepcija političkog marketinga preko masovnih medija doprinjela je i određenim pozitivnim osobinama političkog komuniciranja prije svega istakla je osobnost kandidata, omogućila bolje odnose s javnošću, tražila kandidatovu sposobnost za komunikacijski interakciju i u prvi plan postavila potrebe i interese građana.
Internet, socijalne mreže, web 2.0, Facebook, YouTube, blog... sve su ovo relativno nove riječi u političkom rječniku, novi koncepti, novi mediji i nove mogućnosti za prijenos ideja i poruka, još nedovoljno iskorišteni kanali za komunikaciju s javnosti. Iako praksa korištenja Interneta u domaćoj političkoj promidžbi seže u devedesete godine, tek se posljednjih godina pojavom novih alata i socijalnih mreža pokazuje prava snaga ovog medija.
Osim izravnog pristupa javnosti, Internet političkim idejama omogućuje potpuno sučeljavanje snaga, ali i pruža relativno pogodan poligon za preispitivanje stava javnosti, istraživanje i razvoj pojedinih ideja.
Koristeći tako promjene u socijalnoj komunikaciji, prenošenje političkih poruka prolazi kroz tranziciju s klasičnih formi komunikacije, pronalazeći nove putove prema primateljima. Stručna i politička javnost već godinama prate razvoj Interneta kao medija, no on je najveću snagu pokazao na posljednjim američkim predsjedničkim izborima.
ODNOSI S MEDIJIMA
Odnosi s javnošću (en. Public Relations - PR) su naučna disciplina koja stvara i održava reputaciju, s ciljem da se ostvari razumevanje i podrška, kao i da se utiče na mišljenja i ponašanja ciljanih javnosti. Odnosi sa javnostima su takođe planirani i stalni posao stvaranja i održavanja dobre volje (en. goodwill), kao i međusobnog razumevanja između organizacije (ili pojedinca) i ciljanih javnosti.
Odnosi sa medijima su jedan od segmenata odnosa sa javnošću. Sve više organizacija danas je svjesno da su odnosi s medijima od iznimnog značaja, ne samo za uspjeh organizacije, već i za njen opstanak. Mediji iz dana u dan, nesumnjivo osvježavaju ulogu kreatora javnog mnijenja i poruka koja svjedoči o njihovoj moći »danas u novinama, sutra u parlamentu« nije bez pokrića. Svakodnevna pojava novih i novih medija jasan je signal organizacijama, da su mediji ozbiljno shvatili postulat o pravu ljudi na obaviještenost i da ga novinari primjenjuju i lokalno, odnosno na onom nivou koji organizacijama neposredno daje dozvolu za djelovanje i gdje organizacija plaća poreze i doprinose.
Odnosi s medijima ne brane organizaciju pred pisanjem novinara niti ju ne skrivaju od očiju javnosti, kao što to neki pogrešno očekuju. Odnosi s medijima su danas jedno od najbolje razvijenih područja odnosa s javnošću i u organizaciji započinju njenim djelovanjem. Oni su proces, koji je planiran, usmjeren i osobito važno, ima mjerljive rezultate, te ga je u određenim primjerima moguće unaprijed predvidjeti. Organizacijama, stratezima i praktičarima ujedno nudi širok spekter alata čija lista, zahvaljujući sve novijim tehnologijama, svakim danom postaje duža, a područje sve više cijenjeno i zahtjevno.
Odnosi sa medijima predstavljaju skup aktivnosti u okviru odnosa s javnošću, kojima se planski, organizovano i kontinuirano uspostavljaju i održavaju uzajamno korisni odnosi između organizacije i predstavnika različitih medija. Osnovni cilj ove funkcije je stvaranje pozitivnog publiciteta, kao specifičnog oblika komunikacije sa svim ciljnim javnostima jedne organizacije. Takođe, cilj izgradnje odnosa sa medijima je i stvaranje specifičnog partnerskog odnosa između organizacije i medija, koji će na željeni način posredovati u poslovnoj komunikaciji između organizacije i njenih ciljnih javnosti, kako u normalnim uslovima poslovanja, tako i u periodu krizne situacije.
Friday, January 8, 2010
ZAKLJUČAK
Akcije su instrumenti finansiranja korporacije koje svom vlasniku ne donose unapred poznat prihod, već je on uslovljen uspešnošću poslovanja emitenta i načina raspodele ostvarene dobiti. Ove hartije emituju akcionarska društva. Kako u ovim društvima postoje razlike u pogledu osnivačkog kapitala i vlasničkih prava, ove akcije dobijaju i različita imena. Tako se akcije čiji je emitent akcionarsko društvo u Velikoj Britaniji nazivaju «share», dok im je u Nemačkoj dat naziv «aktie», u SAD «stock» itd. Akcionarsko društvo je u obavezi da vodi knjigu akcionara koja sadrži podatke o akcijama i akcionarima. Akcije se klasifikuju na različite načine i klasifikacija zavisi od kriterijuma koji se uzme kao merodavan.
Motiv investitora da kupuje akcije je ostvarivanje prihoda kroz dividendu i kapitalnu dobit. Racionalno finansijsko ponašanje kako emitenta tako i investitora nalaže potrebu procenjivanja tržišne vrednosti akcija u cilju donošenja adekvatnih finansijskih i investicionih odluka.
Tržišna vrednost akcije jeste vrednost koja se utvrđuje na sekundarnom tržištu kapitala (na kome se obavlja kupovina i prodaja već emitovanih akcija) na bazi odnosa ponude i tražnje za istom. Ova vrednost može biti jednaka, manja ili veća od nominalne vrednosti akcije. Ukoliko se emisija akcija vrši po tržišnoj vrednosti koja je viša od njene nominalne vrednosti kaže se da je izvršena prodaja sa ažiom (emisionom premijom). U obrnutom slučaju, kaže se da je izvršena prodaja uz tzv. diskont. Tržišna vrednost akcija se svakodnevno menja pod uticajem brojnih faktora: informacija o ostvarenim i očekivanim poslovnim rezultatima akcionarskog društva, najave i realizacije merdžera i akvizicija, promene kamatnih stopa, stope inflacije, poreske stope, političkih događaja i sl.
Realna vrednost akcija, koja se još naziva i unutrašnjom vrednošću akcija, je od izuzetnog značaja za investitore prilikom donošenja odluka o tome da li i u koje akcije da investiraju. Naime, ukoliko je tržišna vrednost akcije niža od njene prave (realne) vrednosti on će se odlučiti da kupi te akcije. Važi i obrnuto, ukoliko je tekuća tržišna vrednost akcija viša od njihove realne vrednosti, on će se odlučiti da ih proda. Realna vrednost običnih akcija, koja nije ništa drugo do teorijski utvrđena tržišna vrednost, se može izračunati na više načina. Jedan od najčešćih načina svakako je metoda diskontovanja dividende prema kojoj se realna vrednost akcija utvrđuje kao sadašnja vrednost svih budućih dividendi koje će vlasnik istih moći da ostvaruje po osnovu vlasništva nad njma.
Motiv investitora da kupuje akcije je ostvarivanje prihoda kroz dividendu i kapitalnu dobit. Racionalno finansijsko ponašanje kako emitenta tako i investitora nalaže potrebu procenjivanja tržišne vrednosti akcija u cilju donošenja adekvatnih finansijskih i investicionih odluka.
Tržišna vrednost akcije jeste vrednost koja se utvrđuje na sekundarnom tržištu kapitala (na kome se obavlja kupovina i prodaja već emitovanih akcija) na bazi odnosa ponude i tražnje za istom. Ova vrednost može biti jednaka, manja ili veća od nominalne vrednosti akcije. Ukoliko se emisija akcija vrši po tržišnoj vrednosti koja je viša od njene nominalne vrednosti kaže se da je izvršena prodaja sa ažiom (emisionom premijom). U obrnutom slučaju, kaže se da je izvršena prodaja uz tzv. diskont. Tržišna vrednost akcija se svakodnevno menja pod uticajem brojnih faktora: informacija o ostvarenim i očekivanim poslovnim rezultatima akcionarskog društva, najave i realizacije merdžera i akvizicija, promene kamatnih stopa, stope inflacije, poreske stope, političkih događaja i sl.
Realna vrednost akcija, koja se još naziva i unutrašnjom vrednošću akcija, je od izuzetnog značaja za investitore prilikom donošenja odluka o tome da li i u koje akcije da investiraju. Naime, ukoliko je tržišna vrednost akcije niža od njene prave (realne) vrednosti on će se odlučiti da kupi te akcije. Važi i obrnuto, ukoliko je tekuća tržišna vrednost akcija viša od njihove realne vrednosti, on će se odlučiti da ih proda. Realna vrednost običnih akcija, koja nije ništa drugo do teorijski utvrđena tržišna vrednost, se može izračunati na više načina. Jedan od najčešćih načina svakako je metoda diskontovanja dividende prema kojoj se realna vrednost akcija utvrđuje kao sadašnja vrednost svih budućih dividendi koje će vlasnik istih moći da ostvaruje po osnovu vlasništva nad njma.
TRŽIŠNA CIJENA RIZIČNIH I CIJENA SIGURNIH AKCIJA
Tržišna cijena sigurnih akcija je njihova sadašnja vrijednost, koja je dobijena na osnovu diskontovanja budućih prihoda od akcija po odgovarajućoj stopi prinosa. Tržišna cijena rizičnih akcija sadrži pored sigurnih prinosa i premiju za rizik, koja raste sa povećanjem rizika. Slučajni ili nesigurni hod (eng. Random Walk) je naziv za kretanje tržišnih cijena akcija; dnevno kretanje cijena akcija deluje haotično i nepredvidljivo, ali opšti indeks cijena akcija (npr. Dou-Džons indeks) pokazuje uzlazno kretanje na dugi rok. Koeficijent koji mjeri stepen rizičnosti svake akcije naziva se beta-koeficijent; on predstavlja odnos između rizičnosti date akcije i opšteg nivoa rizičnosti cijelog tržišta akcija i procjenjuje se uobičajenim statističkim metodama.
CIJENA AKCIJA NA OSNOVU DISKONTOVANIH DIVIDENDI
(DDM-Dividend Discount Model)
Metod diskontovanja dividendi je najpoznatiji i najviše korišćen metod za analizu vrednosti akcija. Njegove osnove postavili su Graham i Dod u knjizi «Analiza hartija od vrednosti» još 1934. godine. Metod se zasniva na određivanju cene akcija kao zbira sadašnjih vrednosti svih očekivanih budućih prihoda. Prevođenje budućih iznosa dividende na sadašnju vrednost vrši se pomoću diskontne stope r koja izražava dve stvari:
1. vremensku vrednost novca i
2. rizik očekivanih budućih dividendi.
Formula odražava bazičnu jednačinu metoda DDM. Ona pokazuje da je realna cena akcija zbir svih očekivanih budućih dividendi koje će njeni vlasnici naplatiti u budućnosti. Postoje dve vrste akcija pri investiranju, a to su:
1. akcije rasta – kod kojih su očekivanja investitora da će dobiti veće prihode od budućeg rasta cena i
2. akcije prihoda – kod kojih su očekivanja investitora da će dobiti veće prihode kroz isplatu dividende.
Metodi rasta dividendi – su grupa modela koji se zasnivaju na pretpostavci o rastu dividendi. Ovi metodi u praksi su popularan i čest način zastupljen u raznim analizama. Po ovom modelu stvarna vrednost akcija je zapravo sadašnja vrednost budućih dividendi. Kod ovog metoda prisutna je dilema koja se temelji na izboru da li diskontovati dividende ili ukupan prihod. Ova dilema rešena je tako što se iz ukupnog prihoda vrši nadoknada troškova, isplaćuju dividende i vrše se izdvajanja u fondove. Investitorima i akcionarima važnija je dividenda od ukupnog prihoda, dok će izdvajanje u fondove doprineti u budućnosti povećanju dividende. Zastupnici ovog metoda smatraju da je ispravnije pratiti isplatu dividende na kraju godine. «Osnovnu odrednicu DDM metoda predstavlja posmatranje cene akcija kao zbir sadašnjih vrednosti svih očekivanih budućih dividendi. Za diskontovanje svih budućih cena dividendi koristi se diskontovana stopa (d) koja izražava: a) vremensku dimenziju vrednosti novca i b) zbir očekivanih budućih dividendi»
Ako sa Div označimo dividendu, sa d, diskontovanu stopu, po metodu DDM cena akcije CA računa se na sledeći način:
Po visini i dinamici stope rasta dividende, postoje tri slučaja:
1. Nulti rast dividende je najjednostavniji slučaj. Zasniva se na tome da dividenda uopšte neće rasti i da će vlasnik ostvariti fiksne isplate u budućnosti.
Div1 = Div2= Div n
CA = Div / d
Ovaj metod koristi se za izračunavanje cene prefercijalnih akcija sa fiksnom dividendom.
2. Konstantan rast dividendi nije uobičajen, smatra se da je neostvarljiv zbog čitavog niza prisutnih razloga (firma ima različite faze razvoja, tržište je nepredvidljivo, prisutna je inflacija, ukupni prihodi nisu do kraja predvidivi). Zbog svega navedenog realno je očekivati da se dividende menjaju (rastu) i to putem dve varijante. Dividenda može rasti po konstantnoj stopi:
Div1 = Div0 x (1+s)
Divn= Div0 x (1+s)n
CA = Div0 Σ Div /(1+d) i
Ovaj slučaj uključuje rast dividende i nešto je realniji od prethodnog, iako je pretpostavka o konstantnom rastu prinosa investitora, teško ostvarljiva, te je primena ovog metoda umanjena.
4. Model višestrukog rasta zasniva se na pretpostavci da se dividende isplaćuju po stopama rasta koje su različite po intervalima. U analizu se umesto konstantne stope rasta dividende (s), uključuje realnija premisa po kojoj su godišnje stope rasta dividende različite s1, s2,s3... «Matematički izraz za izračunavanje cena akcija, ako se uključi model višestrukog rasta dividendi, može biti vrlo složen zbog nejednakih stopa koje bi trebalo proceniti. Praktično, za svaku godinu se vrši aproksimacija rasta dividende i odgovarajuća stopa se uključuje u model. To zahteva složen postupak izračunavanja i čitav postupak dobija naglašenu matematičku dimenziju u kojoj se zamagljuje ekonomska suština pristupa».6)
Sva tri navedena modela temelje se na rastu dividende. Međutim, predviđanje rasta dividendi predstavlja nezahvalan posao, jer rast dividende u praksi nije uvek ostvariv, bez obzira na želje akcionara. Stoga, osnovni nedostatak sva tri navedena modela (kad dolazi do pada dividende) je ograničenost njihove primene. Akcije svom vlasniku ne donose unapred poznat prihod, već je on uslovljen uspešnošću poslovanja emitenta i načina raspodele ostvarene dobiti. Ove hartije emituju akcionarska društva. Kako u ovim društvima postoje razlike u pogledu osnivačkog kapitala i vlasničkih prava, ove akcije dobijaju i različita imena. Tako se akcije čiji je emitent akcionarsko društvo u Velikoj Britaniji nazivaju «share», dok im je u Nemačkoj dat naziv «aktie», u SAD «stock» itd. Akcionarsko društvo je u obavezi da vodi knjigu akcionara koja sadrži podatke o akcijama i akcionarima. Akcije se klasifikuju na različite načine i klasifikacija zavisi od kriterijuma koji se uzme kao merodavan.
Metod diskontovanja dividendi je najpoznatiji i najviše korišćen metod za analizu vrednosti akcija. Njegove osnove postavili su Graham i Dod u knjizi «Analiza hartija od vrednosti» još 1934. godine. Metod se zasniva na određivanju cene akcija kao zbira sadašnjih vrednosti svih očekivanih budućih prihoda. Prevođenje budućih iznosa dividende na sadašnju vrednost vrši se pomoću diskontne stope r koja izražava dve stvari:
1. vremensku vrednost novca i
2. rizik očekivanih budućih dividendi.
Formula odražava bazičnu jednačinu metoda DDM. Ona pokazuje da je realna cena akcija zbir svih očekivanih budućih dividendi koje će njeni vlasnici naplatiti u budućnosti. Postoje dve vrste akcija pri investiranju, a to su:
1. akcije rasta – kod kojih su očekivanja investitora da će dobiti veće prihode od budućeg rasta cena i
2. akcije prihoda – kod kojih su očekivanja investitora da će dobiti veće prihode kroz isplatu dividende.
Metodi rasta dividendi – su grupa modela koji se zasnivaju na pretpostavci o rastu dividendi. Ovi metodi u praksi su popularan i čest način zastupljen u raznim analizama. Po ovom modelu stvarna vrednost akcija je zapravo sadašnja vrednost budućih dividendi. Kod ovog metoda prisutna je dilema koja se temelji na izboru da li diskontovati dividende ili ukupan prihod. Ova dilema rešena je tako što se iz ukupnog prihoda vrši nadoknada troškova, isplaćuju dividende i vrše se izdvajanja u fondove. Investitorima i akcionarima važnija je dividenda od ukupnog prihoda, dok će izdvajanje u fondove doprineti u budućnosti povećanju dividende. Zastupnici ovog metoda smatraju da je ispravnije pratiti isplatu dividende na kraju godine. «Osnovnu odrednicu DDM metoda predstavlja posmatranje cene akcija kao zbir sadašnjih vrednosti svih očekivanih budućih dividendi. Za diskontovanje svih budućih cena dividendi koristi se diskontovana stopa (d) koja izražava: a) vremensku dimenziju vrednosti novca i b) zbir očekivanih budućih dividendi»
Ako sa Div označimo dividendu, sa d, diskontovanu stopu, po metodu DDM cena akcije CA računa se na sledeći način:
Po visini i dinamici stope rasta dividende, postoje tri slučaja:
1. Nulti rast dividende je najjednostavniji slučaj. Zasniva se na tome da dividenda uopšte neće rasti i da će vlasnik ostvariti fiksne isplate u budućnosti.
Div1 = Div2= Div n
CA = Div / d
Ovaj metod koristi se za izračunavanje cene prefercijalnih akcija sa fiksnom dividendom.
2. Konstantan rast dividendi nije uobičajen, smatra se da je neostvarljiv zbog čitavog niza prisutnih razloga (firma ima različite faze razvoja, tržište je nepredvidljivo, prisutna je inflacija, ukupni prihodi nisu do kraja predvidivi). Zbog svega navedenog realno je očekivati da se dividende menjaju (rastu) i to putem dve varijante. Dividenda može rasti po konstantnoj stopi:
Div1 = Div0 x (1+s)
Divn= Div0 x (1+s)n
CA = Div0 Σ Div /(1+d) i
Ovaj slučaj uključuje rast dividende i nešto je realniji od prethodnog, iako je pretpostavka o konstantnom rastu prinosa investitora, teško ostvarljiva, te je primena ovog metoda umanjena.
4. Model višestrukog rasta zasniva se na pretpostavci da se dividende isplaćuju po stopama rasta koje su različite po intervalima. U analizu se umesto konstantne stope rasta dividende (s), uključuje realnija premisa po kojoj su godišnje stope rasta dividende različite s1, s2,s3... «Matematički izraz za izračunavanje cena akcija, ako se uključi model višestrukog rasta dividendi, može biti vrlo složen zbog nejednakih stopa koje bi trebalo proceniti. Praktično, za svaku godinu se vrši aproksimacija rasta dividende i odgovarajuća stopa se uključuje u model. To zahteva složen postupak izračunavanja i čitav postupak dobija naglašenu matematičku dimenziju u kojoj se zamagljuje ekonomska suština pristupa».6)
Sva tri navedena modela temelje se na rastu dividende. Međutim, predviđanje rasta dividendi predstavlja nezahvalan posao, jer rast dividende u praksi nije uvek ostvariv, bez obzira na želje akcionara. Stoga, osnovni nedostatak sva tri navedena modela (kad dolazi do pada dividende) je ograničenost njihove primene. Akcije svom vlasniku ne donose unapred poznat prihod, već je on uslovljen uspešnošću poslovanja emitenta i načina raspodele ostvarene dobiti. Ove hartije emituju akcionarska društva. Kako u ovim društvima postoje razlike u pogledu osnivačkog kapitala i vlasničkih prava, ove akcije dobijaju i različita imena. Tako se akcije čiji je emitent akcionarsko društvo u Velikoj Britaniji nazivaju «share», dok im je u Nemačkoj dat naziv «aktie», u SAD «stock» itd. Akcionarsko društvo je u obavezi da vodi knjigu akcionara koja sadrži podatke o akcijama i akcionarima. Akcije se klasifikuju na različite načine i klasifikacija zavisi od kriterijuma koji se uzme kao merodavan.
Subscribe to:
Posts (Atom)
